Mobing je, po svojoj suštini ,,tiha epidemija” koja u sebi nosi elemente ponižavanja, maltretiranja, terorisanja i zlostavljanja, alije specifičan po tome što se isključivo vezuje za radnu sredinu.

Teško je doći do preciznih podataka o stepenu raširenosti ove pojave u Crnoj Gori. Sudeći prema stavovima stručnjaka, o mobingu se rijetko javno govori najčešće zbog straha od gubitka posla.

Strah je ključna barijera koja mobingovane osobe sprečava da iskoriste svoja prava, prijave slučajeve i izguraju postupke do kraja kroz za to predviđene institucionalne mehanizme ustanovljene zakonskim propisima iz 2012. godine, piše Pobjeda.

Psihološko maltretiranje

– Termin mobing je prvi put upotrijebio švedski psiholog Hajnc Lejman. Obično se definiše kao psihičko maltretiranje na radnom mjestu koje podrazumijeva: davanje ponižavajućih poslova radniku, ogovaranje, stalne kontrole i kritike od strane kolega i rukovodstva, napade na zdravlje zaposlenog (ne dobija bolovanje, godišnji odmor, seksualno ga uznemiravaju…), premještanje u drugu kancelariju, nepozivanje na sastanke, oduzimanje sredstava za rad (sindrom praznog stola) ili pretrpavanje obavezama (sindrom punog stola). Mobing u suštini podrazumijeva stalno napadanje, ponižavanje, zlostavljanje i izolaciju – kaže za Pobjedu sociološkinja Mirjana Popović.

Ona ističe da svako može biti žrtva mobinga bez obzira na pol, godine, izgled, obrazovanje, socijalni sloj ili položaj na poslu. Navodi da neka istraživanja pokazuju da što se žrtva i mober nalaze na višem mjestu u firmi to je mobing suptilniji i neuhvatljiviji.

– Razna istraživanja su pokazala da su žrtve najčešće odgovorni, savjesni i kreativni pojedinci, zatim mladi ljudi koji žele da se dokažu u poslu i pripadnici manjina po različitim osnovama. Mobing je široko rasprostranjena pojava koja izaziva posljedice kako na pojedinca tako i na njegovu porodicu i društvenu zajednicu. Zbog toga se problem mora tretirati u više dimenzija i to: sociološkoj, medicinskoj, pravnoj i psihološkoj. Različiti su oblici mobinga pa tako postoje vertikalni, horizontalni, strateški, emotivni, a sve u zavisnosti od toga ko je mober, ko trpi mobing, šta je krajnji cilj ili šta je podstaklo takvo djelovanje (ljubomora, zavist, ljutnja) – rekla je Popović.

Prema njenim riječima, posljedice mobinga su višeslojne; mogu se prepoznati na ličnom nivou, kroz psihološke i medicinske probleme, dok se na socijalnom nivou mogu prepoznati kao samoizolacija. Sociološkinja ističe da u cijeloj priči negativne posljedice trpi i porodica žrtve.

Plodno tlo

U Crnoj Gori se u zadovoljavajućoj mjeri ne bavimo ovom problematikom. U uslovima siromaštva i visokog procenta nezaposlenosti, oni koji se nalaze u radnom odnosu strepe od gubitka radnog mjesta, što otvara prostor za pojavu mobinga. On počinje na polju komunikacije i u koliko se tu i ne razriješi može dovesti do eskalacije problema. U firmama u kojima se radne aktivnosti obavljaju u atmosferi transparentnosti, jasne podjele zadataka, u kojima imamo lidera, a ne onog kojeg bez pogovora slušamo, u kojima imamo slobodan i konstantan protok informacija, gdje je komunikacija, postoji mala mogućnost za pojavu mobinga. Ovaj vid nasilja najprije će se javiti u onim firmama u kojima je apsolutno sve podređeno profitu, u kojima se ne vodi računa o mentalnoj higijeni i otvorenoj komunikaciji, kako na polju odnosa poslodavac podređeni tako i između samih zaposlenih, već je osnovna matrica ponašanja karijerizam i autoritarnost, objašnjava Popović.

Dokazivanje

Psihološkinja Radmila Stupar-Đurišić smatra da mobing nije teško dokazati. Ona ističe da je potreban dobar tim (pravnik, komunikolog i stručni saradnik iz oblasti u kojoj žrtva radi) i malo volje rukovodstva ili vlasnika firme. Upitana zašto ljudi ne prijavljuju mobing, psihološkinja odgovor vidi u pravnoj proceduri ,,koja je spora i puna stalne sumnje i nedoumica pa tako samo odlučni i istrajni mogu privesti uspješno tu priču kraju“.

Kako istrajnost i upornost nijesu osobine sadašnjice, a sa druge strane nepotizam i revanšizam jesu, nije čudo što se žrtve rijetko odluče da se upuste u proceduru o kojoj imaju malo znanja. Ako imamo osobu koja nema dovoljno znanja o svojim pravima, pa još ima i strah od gubitka posla, možemo pretpostaviti da će joj biti teško da prepozna sebe kao žrtvu mobinga. Moberi mogu biti kako nadređeni tako i kolege sa kojima osoba radi. Nema tu pravila da neko mora biti moćniji da bi sproveo mobing nad nekim drugim kaže Stupar-Đurišić. Psihološkinja konstatuje da mobere na taj vid nasilja uglavnom motiviše nesigurnost u lične i profesionalne kompetencije.

Moberi, kako kaže, uglavnom razmišljaju na način da je lakše biti uspješan na poslu ako učini nekog lošim nego se potrudi da razvije svoje sposobnosti i vještine potrebne za kvalitetnije obavljanje radnih zadataka.

Pravna zaštita

Advokat Branko Anđelić konstatuje da postoji više načina da zaposleni postanu žrtve mobinga, mada se u praksi njegova advokatska kancelarija nije susretala sa konkretnim predmetom.

– U svakom slučaju, neophodno bi bilo žrtve mobinga upoznati sa njihovim zakonskim pravima koja im omogućavaju pokretanje postupka za mobing protiv poslodavca kod Agencije za mirno rješavanje sporova ili nadležnog suda. Skupština Crne Gore je 2012. godine usvojila Zakon o zabrani zlostavljanja na radu, koji predstavlja i pravni okvir koji reguliše ovu oblast i kojim su precizno naznačene obaveze poslodavaca, kao i prava zaposlenih na pokretanje postupka kaže Anđelić.

Kada je riječ o kaznenim odredbama, advokat objašnjava da su one jasno naznačene u članu 30. Zakona o zabrani zlostavljanja na radu u kojima je navedeno da se ,,novčano imaju kazniti i pravno lice i odgovorno lice u pravnom licu”.

– Posmatrajući nas kao društvo, tačnije neka prošla vremena i navike koje pojedinci još vuku iz njega, smatram da su žene češće žrtve mobinga. Neophodno je pooštriti kaznenu politiku, kako bi to uticalo prije svega na svijest poslodavaca i natjeralo ih na bolji odnos prema zaposlenima. Svima savjetujem, da ukoliko postanu žrtve mobinga, to prijave jer se jedino tako može kvalitetno odgovoriti na ovu pojavu u našem društvu zaključuje Anđelić.

Kaznene mjere za mobing

Zakon o zabrani diskriminacije u Crnoj Gori usvojen je na proljeće 2012. godine. Prema ovom zakonu, svako lice koje smatra da je diskriminisano ima pravo na zaštitu pred sudom u parničnom postupku koji se pokreće tužbom kojom se može tražiti zabrana mobinga i naknada štete.

Novčanom kaznom od 500 eura do 10.000 eura kazniće se za prekršaj pravno lice, ako: ne obezbijedi preventivne mjere da zaposlenog zaštiti od mobinga na radu i u vezi sa radom, u pisanoj formi ne upozna zaposlenog prije stupanja na rad i zaposlene koji su u radnom odnosu sa zabranom sprovođenja mobinga, obavezama i odgovornostima u vezi sa sprovođenjem mobinga, načinom prepoznavanja i mogućnostima zaštite od mobinga, ne odredi posrednika koji će primati pritužbe i posredovati među stranama u sporu koji se odnosi na mobing, kod poslodavca kod kojeg je u radnom odnosu 30 ili više zaposlenih, postupi suprotno odredbama ovog zakona o zaštiti učesnika u postupku za zaštitu od mobinga.

Za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se i odgovorno lice u pravnom licu, odgovorno lice u državnom organu, organu državne uprave i organu lokalne samouprave novčanom kaznom od 100 eura do 1.500 eura.

Za prekršaj iz stava 1 ovog člana kazniće se preduzetnik novčanom kaznom od 500 eura do 3.000 eura.