U skandalu oko „Panama papersa“ javnost saznaje pojedinosti o osobama za koje se sumnja da su korištenjem trikova (ne nužno ilegalnih) skrivali novac od poreskih vlasti. Političari već odavno žele „da isuše“ poreske oaze. Sve je počelo 1998., s pokušajem objave liste zemalja čiji poreski zakoni nisu u skladu s pravilima fer tržišnog takmičenja.
Organizacija industrijskih država OECD s takozvanom “Harmful-Tax-Competition”- inicijativom započela je borbu protiv poreskih oaza. Vrlo brzo nakon toga je bilo „problema“ s članicama OECD-a Švajcarskom, Austrijom, Belgijom i Luksemburgom. One su tvrdile da se tako ugrožava bankarska tajna, malo su na koncu ipak popustile nakon što su kriterijumi djelimično olabavljeni.
Kada je usvojena Evropska smjernica o oporezivanju kamata (2005.), četvorka se uspješno suprotstavila: umjesto planiranog sveobuhvatnog prenosa podataka o stranim ulagačima njihovim matičnim zemljama, one su se uspjele izboriti za to da se alternativno „ubere“ porez na prihode od kapitala. Transparentnost prilikom razmjene podataka o oporezivanju, što je bio izborni cilj inicijative, tako ipak nije realizovan.
Tek se pod utiskom međunarodne finansijske krize u 2009. razvila nova dinamika u pokušaju donošenja zajedničkih pravila u borbi protiv utaje poreza. Državnim je proračunima hitno trebao novac, ali su bili opterećeni troškovima spašavanja banaka.
Prijetnja o objavi nove „crne liste“ OECD-a sa zemljama koje nisu spremne na saradnju, natjerala je evropske države koje su bila na glasu kao poreske oaze (Lihtenštajn, Andora ili Monaco) da barem malo olabave svoje stroge bankarske tajne.
29. oktobra 2014. 51 država je ukinula praktično bankarsku tajnu. One su potpisale sporazum koji se temelji na standardu OECD-a. 100 drugih zemalja nije doduše potpisalo taj dokument, ali podržavaju mjere koje se navode u njemu.
Među potpisnicima su važni finansijski centri poput Švajcarske, Lihtenštajna i Singapura te brojne karipske zemlje i neka ostrva u La Mancheu koji su tradicionalno bili „baza“ takozvanih „lažnih kompanija“ (koje se sastoje samo od poštanskog sandučića).
Panama nije prihvatila te standarde, baš kao ni SAD. „Panama je na početku bila spremna da to učini“, citira Spiegel Online poreznog stručnjaka Markusa Meinzera iz Tax Justice Networka. “A onda su se povukli zato što ni Amerikanci nisu sarađivali.“
Amerikanci se doduše odlučno bore protiv utaje poreza zato što im se tako uskraćuju prihodi, piše Spiegel Online. No, čak i u američkim saveznim državama poput Nevade ili Delawarea smještene su brojne „lažne firme“.
Sporazumom se zemlje potpisnice obvezuju da će jedni druge informisati o stranim računima privatnih osoba. Automatskom razmjenom podataka poreske bi uprave trebale jednostavno da kontrolišu tok novca u inostranstvo, te suzbiju poreski bijeg.
Banke i drugi finansijski instituti moraju ubuduće javiti poreskim vlastima u matičnoj zemlji šta znaju o kamatama, dividendama, stanju računa i prihodima od prodaje finansijske imovine neke osobe. U slučaju ako dotična osoba živi u inostranstvu.
Osim toga, sporazum reguliše i prava i obveze što se tiče spontanih upita vlasti iz neke druge države. Nakon toga se eksplicitno isključuje da države ubuduće mogu odbiti da daju odgovor na upit s obrazloženjem da se odgovarajuće informacije nalaze, recimo, u posjedu nekog kreditnog instituta. Nova pravila vrijede za račune koji su otvoreni od januara 2016. Države prikupljene podatke mogu međusobno razmjenjivati od septembra 2017.
U međuvremenu je u stanju pripravnosti i akcioni plan vodećih industrijskih nacija o zatvaranju „poreskih rupa“ za međunarodne koncerne. Sredinom januara predstavnici više od 30 država su potpisali i svoj sporazum. Njime je predviđeno da međunarodno aktivna preduzeća objavljuju informacije o svojim poslovima i prihodima u pojedinim zemljama. Te informacije se onda automatski moraju razmjenjivati među poreskim vlastima. Cilj je da se koncerni primjereno oporezuju u svim zemljama.
Koncept potiče takođe iz „pera“ OECD-a, koji je prilikom potpisivanja rekao da se radi o „prekretnici“ u procesu primjene takozvane BEPS-inicijative o borbi protiv poreskih trikova preduzeća koja premještanjem sjedišta i „friziranjem“ podataka o profitu smanjuju poresko opterećenje. Googleu je, na primjer, pošlo za rukom da ostvarena dobit u potpunosti ne bude oporezovana. Licence su prebačene na Googleove „kćerke“ registrovane na Bermudi, u Irskoj i u Holandiji.
Na summitu 20 vodećih industrijskih i zemalja u tranziciji (G20) u turskoj Antalyji je prošle godine usvojen akcioni plan protiv takve prakse. Konkretno se radi o tački 13. BEPS-plana. Izvještaje koje se zahtijeva trebaju da izrade holding društva u zemlji u kojoj se nalazi glavno sjedište društva. Izvještaj se onda mora automatski razmijeniti s poreskim upravama drugih zemalja, ali ne i javno objaviti. Tom pravilu podliježu samo kompanije s inostranim „kćerkama“ i prometom većim od 750 miliona eura. Kad se radi o Njemačkoj, poreski stručnjaci procjenjuju da se to tiče manje od 1.000 firmi.
Od ljeta 2015. na snazi je i četvrta smjernica EU-a o pranju novca, kojom se želi otežati finansiranje terorizma i ilegalnih poslova. U prvom se redu radi o preciznim i aktuelnim podacima o osobama koje imaju bankarski račun. Savezno ministarstvo finansija u kontekstu borbe protiv pranja novca razmišlja i o ograničavanju plaćanja gotovinom. To je tema o kojoj se trenutno kontroverzno diskutuje, pogotovo kad se radi o zaštiti podataka građana.
Poslovni puls
