Facebook, Google i Twitter obožavaju naše podatke i od njih žive bez da nude ili daju ikakvu proviziju za profit koji se sliva svakodnevno od oglasa temeljenih na našim preferencijama. Stoga, zanimljivo je vidjeti koliko zapravo naši privatni podaci vrijede, koliko je teško doći do njih i koliko ih svi skupa cijenimo.
Još 2000. godine u Velikoj Britaniji se pojavila inicijativa kojom su željeli da se zaštite privatni podaci korisnika dok provode vrijeme online, ali digitalni sertifikati bili su preskupi za održavanje i zabilježeno je samo deset hiljada korisnika takvih usluga. Uz to, treba uključiti i ljudski faktor, zbog znatiželje smo spremni na sve i samo prihvatamo sve uslove korištenja na stranicama koje bismo koristili.
Ali dok mi korisnici ne prepoznajemo vrijednost nas samih, odnosno podataka koje “odašiljemo”, poznaju ih tehnološki giganti, ali i hakeri. Oni itekako dobro znaju baratati našim podacima, posebno kreditnim karticama ili brojevima osiguranja. Srećom, to bi se sve uskoro moglo promijeniti jer ljudi na vodećim mjestima u bitnim institucijama i organizacijama shvataju koliku prednost imaju Facebook (i posebno Google) pred konkurencijom na tržištu.
Evropska komisija 2016. godine uvodi zakon prema kojem niti jedna kompanija više neće moći kontrolisati nečije podatke, a moraće i transparentno prikazivati koje podatke koristi, na koji način i u koje svrhe. To bi vrlo lako moglo i odrediti vrijednost svih naših podataka. No korak po korak, čeka se na Sjedinjene Američke Države, koje su tek u maju počele s raspravama o ovoj temi na federalnom nivou.
Uistinu, vrijeme je da se polako o svemu tome razmišlja jer možda u ne tako dalekoj budućnosti imaćemo kuće i njihov enterijer spojen na mrežu, koristićemo automobile bez vozača, koji su takođe spojeni na mrežu, a bićemo i mi sami spojeni na mrežu putem mobilnih uređaja, pametnih satova, narukvica i ko zna čega sve ne. Želimo li baš olako davati svima pristup u naše domove i potrebe? Teško.
