Kina u Latinskoj Americi igra sve važniju ulogu. U sljedećih deset godina planirane su investicije u visini od 250 milijardi eura. Ali šta Kina očekuje zauzvrat?

Put od Kine do Južne Amerike je dug. Sam let traje više od jednog dana. No to ne mijenja činjenicu da su veze između Kine i Latinske Amerike sve čvršće. To je vrlo dobro pokazala i konferencija Kine i Zajednice latinskoameričkih i karipskih država (Celac) održana u Pekingu.

“Radi se o tome da zemlje Celaca i Kina prodube svoje odnose” rekao je kineski predsjednik Jingping obraćajući se gledaocima kineske televizije. Članice Celaca su sve zemlje američkog kontinenta osim SAD-a i Kanade.

Južna polovina američkog kontinenta je dugo slovila kao interesna sfera SAD-a. No Kina je u međuvremenu najjači trgovinski partner Čilea, Perua i Brazila a u Meksiku, Argentini i Venezueli je na drugom mjestu. Stvari postaju još jasnije ako se u obzir uzme činjenica da se trgovinski volumen između Kine i Južne Amerike s 10 milijardi godišnje 2010. povećao na 257 milijardi u 2013. Uz to još treba ubrojiti kredite koje je Kina ponudila svojim južnoameričkim partnerima.

Najveći dužnik Kine trenutno je Venecuela s oko 50 milijardi dolara. U međuvremenu se Kina, kako procjenjuju stručnjaci, naspram zemalja s finansijskim poteškoćama, ponaša poput Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). No prednost kineskog novca je uočljiva već na prvi pogled: kamate su niske i uslovi su mnogo blaži nego kod MMF-a. Recimo poput strogih uslova o stabilnosti državnog proračuna.

„Kina popunjava prazninu koju ostavlja MMF kako bi sklopila dugoročne veze i odbranila vlastite interese“, kaže Miguel Otero-Iglesias, naučnik sa španskog instituta Real Instituto Elcano, koji djeluje u sklopu dnevnika El Pais.

Dugoročne veze sklopljene preko kredita Kini osiguravaju pristup sirovinama i energentima. A time se stvaraju i nova tržišta za kinesku robu.

„Dugoročno gledano će Kina svoj uticaj još proširiti“, smatra Victor Mijares iz hamburškog instituta za globalne studije GIGA. On podsjeća na kinesku strategiju u Africi gdje Kini nije samo bilo stalo do lokalnih sirovina nego i do toga da dugoročno eksploataciju u samoj zemlji stavi pod svoju kontrolu, bilo kroz kinesku tehnologiju, bilo kroz kineske investicije i osoblje.

Slično se događa i u Južnoj Americi a jedan od primjera za takvu strategiju je igradnja kanala između dva okeana u Nikaragvi. Ekonomski uticaj će, kako predviđaju stručnjaci, propratiti i politički.

„Zemlje koje su snažno zavisne od kineskog kapitala poput Venezuele će to prije ili kasnije osjetiti i na političkom planu“, kaže Mijares ukazujući na članstvo Venezuele u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kao i u Vijeću za ljudska prava.

„Za Kinu je važno da u ovim zemljama može računati sa sigurnom podrškom kad god se ovdje bude raspravljalo o pitanjima koja su od interesa za Kinu“, ističe Mijares.

Jang Jiang , profesorica na Visokoj ekonomskoj školi u Kopenhagenu, potvrđuje trend po kojem zemlje s velikom količinom kineskog novca, redovno u tijelima UN-a glasuju u interesu Kine.

No da Kina svoje odnose kroji prema političkim i ekonomskom interesima, nije ništa novo. Jonas Wolff iz hesenskog Udruženja za istraživanje sukoba i mira smatra da su optužbe po kojima političari koji sarađuju s Kinom ne njeguju pretjeranu ljubav prema demokratskim tekovinama, neosnovane.

„Iako se neke političare, poput ekvadorskog predsjednika Rafaela Correu optužuje da su diktatori, oni su izabrani na demokratskim izborima i vladaju na demokratski način“, kaže Wolff.

Položaj SAD-a u Latinskoj Americi je sve nesigurniji. Kinezi su i ovdje u usponu