Prekinite me ako ste ovo već čuli: izgleda da svjetska ekonomija opet posrće. Neko vrijeme se činilo da se situacija popravlja i pričalo se o djelimičnom oporavku. Ali sada se rast odužio, a bauk deflacije je još uvjek tu.
Ako vam ova priča zvuči poznato, to je zato što jeste poznata: traje od 2008. Kao i u prethodnim epizodama, najgore vijesti dolaze iz Evrope, ali ovoga puta je usporavanje na tržištima u razvoju očigledno – upozoravajućih naznaka ima čak i u Sjedinjenim Državama, i pored trenutno prilično dobrog rasta broja novih radnih mjesta.
Zašto se ovo stalno dešava? Uostalom, događaji koji su doveli do Velike recesije – pucanje stambenog mjehura, bankarska kriza – odigrali su se dosta davno. Zašto ne možemo da pobjegnemo od njihovih posljedica?
Najbliži odgovor krije se u nizu političkih grešaka: štednja u vrijeme kada su državama potrebni podsticaji, paranoja oko inflacije kada je pravi rizik deflacija itd. Ali zašto države redovno prave ove greške? Tačnije, zašto prave iste greške iz godine u godinu?
Odgovor je, čini mi se, višak morala. Čestitost ubija svjetsku ekonomiju.
Šta je, na kraju krajeva, naš osnovni ekonomski problem? Pojednostavljena ali u osnovi tačna verzija priče o tome šta je krenulo naopako ide ovako: u godinama pred veliku recesiju, imali smo eksploziju kredita (uglavnom datih privatnom sektoru). Stare ideje o razboritosti, i povjerilaca i dužnika, gurnute su u stranu, nivo zaduženja koji se nekad smatrao neodrživim postao je normalan.
Onda je muzika stala, novac je prestao da teče i svi su krenuli da se razdužuju. Za svakog od nas pojedinačno, to je bio razborit izbor. Ali moja potrošnja je vaš prihod, a vaša potrošnja je moj prihod, i kad svako pokušava da otplati dug u isto vrijeme, dobijate depresiranu privredu.
Dakle, šta može da se uradi? Kroz istoriju, veliki dugovi su se često rješavali otpisom i oprostom njihovog najvećeg dijela. Ponekad se to radilo eksplicitno. Tridesetih godina prošlog vijeka, Ruzvelt je pomogao dužnicima da refinansiraju dugove preko mnogo jeftinijih kredita, dok je u ovoj krizi Island prosto otpisao značajan dio dugova domaćinstava nastalih u godinama mjehura. Češće se otpis duga odvija implicitno, kroz „finansijsku represiju“: državna politika obuzdava kamatne stope sve dok inflacija ne pojede realnu vrijednost duga.
Međutim, u posljednjih nekoliko godina bilo je vrlo malo otpisivanja. Jeste, tu je Island – ali on je mali. Da, grčki povjerioci su malo „ošišani“ – ali Grčka je ipak mali igrač (i još uvjek je beznadežno zadužena). U velikim privredama, retki su dužnici koji su dobili neku pomoć. A umjesto da ga pojede inflacija, dug je otežan usljed opadanja inflacije, koja je sada daleko ispod planiranog nivoa u Americi, dok je u Evropi blizu nule.
Zašto su dužnici dobili tako malu pomoć? Kao što rekoh, radi se o čestitosti – o osjećaju da bi bilo kakav oprost duga podrazumijevao nagrađivanje lošeg ponašanja. U Americi, čuveni govor Rika Santelija koji je stvorio Tea Party nije se odnosio na oporezivanje i potrošnju – bila je to oštra osuda predloga da se pomogne kućevlasnicima. U Evropi, politika štednje nije proizilazila toliko iz ekonomskih analiza koliko iz moralne indignacije Njemačke nad idejom da bi neodgovorni zajmoprimci mogli da izbjegnu posljedice svojih postupaka.
Tako da je odgovor na krizu prekomjernog zaduživanja bio zahtjev da dužnici u potpunosti otplate svoje dugove. Šta istorija ima da kaže o toj strategiji? Odgovor je lak: to ne radi. Svaki pomak koji dužnici naprave kroz patnju i štednju biće više nego neutralizovan depresijom i deflacijom. To se, na primjer, dogodilo Britaniji posle Prvog svjetskog rata, kada je pokušala da otplati svoj dug ogromnim budžetskim viškom, istovremeno se vrativši na zlatni standard: uprkos višegodišnjem žrtvovanju, nije uspjela da spusti nivo duga prema BDP-u.
Danas se upravo to dešava. Jedan novi opširan izvještaj o dugu nosi naslov Razduživanje, kakvo razduživanje?: i pored privatnog odricanja i javne štednje, nivo duga raste zahvaljujući lošem ekonomskom učinku. A danas vjerovatno nismo ništa bliže bjekstvu iz dužničke zamke nego što smo bili prije pet godina.
Ali vrlo je teško ubijediti i političku elitu i javnost kako je otpis dugova ponekad svima u interesu. Umjesto toga, odgovor na slab ekonomski učinak glasio je da će batinanje trajati sve dok se moral ne popravi.
Možda će, samo možda, neka loša vijest – na primjer recesija u Njemačkoj – konačno zaustaviti ovu destruktivnu vladavinu morala. Ali ne nadajte se previše.
The New York Times, 12.10.2014.
Preveo Ivica Pavlović
Peščanik.net
