Izgleda da se svijet nalazi na rubu još jednog „velikog preobražaja“, praćenog promjenama koje će biti mnogo dublje od senzacionalističkih ekonomskih ili geopolitičkih vesti u medijima o ekonomskom usponu Azije i ratnim žarištima na Bliskom istoku. Te izmjene će suštinski redefinisati prirodu ekonomskih interakcija, kao i prateću društvenu dinamiku. Navedena transformacija mogla bi, po opsegu, da se uporedi sa preusmjeravanjem nomadskih društava na bavljenje poljoprivredom, što je, u krajnjoj liniji, dovelo do uspona gradova.
Slična situacija dogodila se u Evropi u desetom vijeku, kada su se pojavili esnafi – udruženja obučenih radnika koja su kontrolisala bavljenje zanatom u određenom mjestu, što je utrlo put Industrijskoj revoluciji.
Pojedine karakteristike predstojećeg preobražaja ostaju nejasne. To može da uključi revolucije u bio, nano i digitalnoj tehnologiji, uporedo sa revolucijom u društvenom umrežavanju, koja eliminiše geografske i kulturne barijere. Ipak, ono što je već vidljivo jeste da su, za razliku od iskustava iz prošlosti, sada na pomolu krupne promjene u ekonomskim i društvenim odnosima. Mejnstrim ekonomisti nude pravolinijsku analizu i mogući odgovor na transformacije. Prema njihovom mišljenju, kakve god tehnološke ili druge promjene da se odigraju, ljudi će moći da izvuku korist iz novonastalih okolnosti jer će tržišta kapitala moći lako da se prilagode. U narednoj fazi biće potrebno sprovesti rekonstrukciju ekonomije, naročito u domenima poput poreske politike, odobravanja subvencija, uvođenja novih regulativnih pravila, kako bi se spriječili negativni scenariji. Najzad, ukoliko se zbog izmena prodube nejednakosti u raspodjeli prihoda, biće nužno pokretanje dodatnih mjera za uspostavljanje ravnoteže.
Takva gledišta proističu iz pretpostavke da će, ukoliko procjene da će izvući nekakvu korist iz nove situacije, svi biti, kako je govorio Adam Smit, „podstaknuti nevidljivom rukom“ da rade u korist javnog interesa. U tom kontekstu, svi građani su homo economicus, odnosno racionalni pojedinci koji deluju u skladu sa sopstvenim interesima. Ali, kako su to već pokazali „veliki preobražaji“ iz prošlosti, navedeni pristup nije adekvatan imajući u vidu činjenicu da ne uzima u obzir društvenu potporu tržišnih ekonomija, koje se temelje na dobrovoljnom usvajanju pravila, a ne na pukoj upotrebi mjera prisile. Ilustracije radi, ono što čini tržišne ekonomije funkcionalnim nije policijska zaštita izloga svih prodavnica, već sistem zasnovan na povjerenju, pravičnosti i altruizmu. Tamo gde takva „društvena kohezija“ nije uspostavljena, kao što je slučaj u odnosima Izraelaca i Palestinaca, ljudi nisu u stanju da u potpunosti iskoriste ekonomske šanse.
Veze između društvene i ekonomske sfere naročito su izražene u svakodnevnom životu pojedinaca. Na primjer, oni koji kupuju skupocjene automobile, odeću poznatih brendova i luksuzne nekretnine to, između ostalog, čine da bi postali uvaženi članovi jedne zajednice. Takođe, kada parovi ili prijatelji razmjenjuju poklone ili odlaze na zajedničke odmore, oni obavljaju „ekonomske transakcije“ inspirisane ljubavlju i brigom. Najkraće rečeno, koncept „homo economicus“, koji zagovaraju mejnstrim ekonomisti, uzima u obzir samo polovinu onoga što nas čini ljudskim bićima. Mi, nesumnjivo, jesmo motivisani sopstvenim interesima, ali smo, istovremeno, duboko društvena bića.
Autor: Denis Džej Snouer, predsjednik Instituta za svjetsku ekonomiju iz Kila
