Odijelo ne čini čovjeka, zar ne? Površno je baviti se time kako se neko oblači ili izgleda; važno je samo ono što je spolja. Baš dobro zvuči. Samo što nije baš tačno.
Nije neophodno da se frljamo brojkama koje ilustruju basnoslovne količine novca koje zarađuje modna industrija. Dovoljno je da pogledate u svoj ormar i zapitate se zašto vaša odjeća izgleda baš tako kako izgleda. Zašto je baš tih boja i tekstura, brendova i kvaliteta, krojeva i modijela?
Policajac nosi uniformu, kuvar ima bijelu kapu i kecelju, hirurg zeleno odijelo. Za sve nas ljudske primjerke, oblačenje je važan dio društvene uloge. Neki ljudi tome poklanjaju manje, a neki više pažnje. Međutim, činjenica je da odjeća komunicira. Tačnije, mi svojom odjećom komuniciramo sa drugim ljudima. Kao što Šerlok Holms na osnovu izgužvanog nabora nečije košulje i jedne mačje dlake na kaputu može da „odradi” psihološki profil neke osobe, tako i naša odjeća mnogo govori o nama, htjeli mi to ili ne. Dobro, možda ne baš kao Šerlokova britka dedukcija, ali svakako pruža informacije.
Na osnovu nečije odjeće implicitno (ili ne) zaključujemo o socijalnom i materijalnom statusu te osobe, o njenom uopštenom ukusu, osjećaju za društvenu priliku, preferenciji određenih stilova, pa i pripadnosti određenim supkulturama.
Kada nekoga prvi put vidite, odnosno kad o njemu formirate prvi utisak, u taj utisak svakako ulazi i ono što ta osoba nosi. Uostalom, zato i postoje određena pravila oblačenja u poslovnom svijetu. Zna se šta je poslovni izgled, a od formalnih i neformalnih pravila u vašoj firmi zavisiće vjerovatno i vaš, kao i imidž vaših zaposlenih (barem dok su na radnom mjestu).
Određene industrije dozvoljavaju više kreativnosti kad je riječ o oblačenju. Isto tako, mnogi top menadžeri vole odijevanjem da naglase svoju posebnost ili ekscentričnost. Sjetimo se čuvene crne rolke Stiva Džobsa, trenda koji je usvojila i Elizabet Holms (Theranos) , kao i odgovora Ilona Maska na pitanje šta on misli o nošenju crne rolke („Ako bih umirao i imao na sebi rolku, potrošio bih svoj posljednji dah da je skinem i pokušam da je bacim što je moguće dalje od sebe.”). Ili, činjenice da se Mark Cukerberg na sastancima sa važnim ljudima pojavljuje u majici kratkih rukava, kao da je upravo završio sa kupanjem psa. On, kao što je nekada Džobs, ima desetine komada jednog modijela majice, jer ne želi da se bavi smrtničkim problemima kao što je šta danas obući.
O tome šta su pravila u vašoj firmi svakako odlučujete vi. Da li ima potrebe da ljudi dolaze na posao u odijelima, a posao je takav da sa klijentima komunicirate isključivo online? Da li bi trebalo da se pojavite na važnom poslovnom sastanku u, recimo, duksu (a niste (bar ne još uvjek) Mark Cukerberg)? Možda da, ako znate da će svi ostali imati dukseve, a možda će vam to biti oštro zamjereno.
Okvirna pravila postoje, ali dobra vest je da je današnji sijvet i po ovom pitanju fleksibilniji nego ikada ranije. Ako želite, možete nositi odijela i to može biti vaš fazon, kao što možete nositi i majice sa natpisom svog omiljenog brenda ako je to ono po čemu vas ljudi prepoznaju. Danas se među menadžerima ionako više cijeni to što bismo opisali kao fazon ili stil, pa sve što treba je da pronađete svoj i prilagodite ga, kako sopstvenom ukusu, tako i prilici.
Odjeća koju biramo ima zadatak koji smo joj namijenili, bili mi toga svjesni ili ne. Ona šalje poruku o nama, pa kad promišljamo kako ćemo da se obučemo, onda se bavimo tom porukom. Čak i kad se njom ne bavimo, i odjeću biramo nesvjesni da ona o nama govori drugim ljudima, ona to i dalje čini, htjeli mi to ili ne.
I zato odijelo ne čini čovjeka, ali tu opasku su svakako izmislili oni koji su htjeli da prekoravaju ljude kojima su odjeća ili spoljašnji premaz sve čime se bave u vezi sa samima sobom. Mi znamo da o tome nije riječ, već o važnom komunikacionom kanalu koji drugoj strani – onoj sa komuniciramo – dostavlja značajan broj informacija o nama samima. Zato mu kao takvom treba i pristupati, što ne znači da morate da nosite preskupa ili neudobna odijela ili da na bilo koji način nešto silom morate, već da od određenih principa – kao što su, na primjer, urednost i usklađenost sa prilikom i godišnjim dobom – ne odustajete. Ti principi mogu da postave granice, a unutar njih možete biti kreativni.
Ina Borenović, MojaFirma
