Praznična okupljanja podrazumijevaju i određeni broj tema o kojima bi se razgovaralo, budući da tišina često ume da bude neprijatna. Aktuelne teme, uglavnom političke, uvjek su siguran izbor, ali ne i udoban, jer bi praznici u paket trebalo da uključuju i distanciranje od svakodnevnog života. Pored politike, rado se često govori i o novcu, te je skoro sasvim sigurno da će se za prazničnim trpezama naći i po koja riječ o kriptovalutama. I dok je bitkoin postao čudesna investicija u godini koja će se uskoro naći za nama, činjenica je da mnogi još uvek ne mogu da pojme ideju o novcu koji ne može da se strpa u džep.

Prvo pitanje je svakako „šta je, uopšte, bitkoin?“ Najjednostavniji odgovor je: Internet novac – ne može da se nosi sa sobom, te se vjerovatno neće naći na listi novogodišnjih poklona, a i ako se nađe, bio bi to tek komad koda poput 1d3d730d-w25a-425d-2q33-3135fe99dq09. Dakle, bitkoin postoji samo online, budući da je i osmišljen samo za online upotrebu, a za vršenje uplata bez plaćanja nadoknada za transakciju koje traže banke.

Prethodne definicije bi, one koji u temu nisu upućeni, mogle da navedu da pomisle da je već došlo vrijeme kada se sve plaća bitkoinom, što nije tačno, budući da je ova valuta još uvjek prilično beskorisna kada su načini plaćanja u pitanju. Iako osmišljen baš kao način za plaćanje, bitkoin je trenutno nešto što investitori kupuju jer vrijedi mnogo novca, budući da je vrijednost jedne jedinice došla i do 20.000 dolara. Tu je važno dodati da nije neophodno da pojedinac ima pomenutu sumu da bi mogao da dođe do bitkoina, te da je moguće da se kupi samo dio, a za mnogo manju sumu, pa tako neko može da, na primjer, postane ponosni vlasnik 0,08 bitkoina.

Posle toga bi naravno uslijedilo pitanje „zašto bitkoin vrijedi toliko?“, a odgovor na to bi bio da niko zapravo nije siguran. Raspravlja se o tome da je to zbog toga što je bitkoin novac budućnosti, što je donekle zadovoljavajuće objašnjenje, jer običnom čovjeku ništa nije vrjednije od onoga što neizvjesnu budućnost, makar prividno, čini sigurnijom. Zbog toga se oni stručniji, a i oni manje stručni, utrkuju da ulože što više, i na taj način investiraju u budućnost, te valutu koja decentralizuje tokove novca, i u okviru koje svaki korisnik ima svoj jedinstveni ključ uz pomoć kojeg dokazuje vlasništvo nad digitalnim novčanikom, te se čuva od prevara i praćenja transakcija koje obavlja, obezbijede za sebe i svoje najbliže.

Tako se rast vrijednosti događa upravo zbog toga što milioni običnih ljudi kupuju bitkoin čiji je broj ograničen, te veća potražnja utiče na rast vrijednosti, a i interesovanje velikih kompanija svakako dodatno utiče na to. Zbog toga se o bitkoinu govori i kao o finansijskom mjehuru, jer većina kupuje u nadi da će vrijednost i dalje rasti, a ne zbog toga što razumije ili vjeruje u novu tehnologiju. Prema nekim tvrdnjama, nekoliko velikih kompanija u Aziji kontroliše veliki dio bitkoina, što znači da bi cijenom u budućnosti moglo lako da se manipuliše.

Na pitanje „ko je uopšte stvorio taj bitkoin“ ne postoji jednostavan odgovor, a priča o Satoshi Nakamotu, koji je i dalje misterija, bi samo mogla da zbuni sagovornike. Možda bi bilo korisno da se doda da Satoshi, kao i njegova tvorevina, za sada postoji samo online, te da postoji digitalni novčanik koji sadrži milion bitkoina, koji danas vrijede milijarde, a za koji se pretpostavlja da pripada baš njemu.

Budući da je običnom čovjeku nezamislivo da na svijetu postoji valuta koja bi mogla da bude novac budućnosti, a koju niko ne kontroliše javno, potrebno je objasniti da na bitkoin mreži postoji na desetine hiljada korisnika, te da niko od njih ne odlučuje o sudbini valute, sem možda onog koji u svom vlasništvu ima tih milion bitkoina, čijom bi prodajom svakako mogao da utiče na cjelokupnu sudbinu valute, ili onih kompanija koje bi mogle da manipulišu cijenom.

Korisnici dobijaju bitkoine i u zamjenu za energiju koju su voljni da ulože u rudarenje bitkoina, pa je jedno od pitanja i „šta je rudarenje?“ Najjednostavniji odgovor je da ljudi koriste svoje kompjutere da bi generisali bitkoin uz pomoć specijalizovanog koda, a proces se naziva rudarenjem zato što je „pronalaženje“ novog bitkoina podjednako teško kao što je nekad bilo pronaći komadić zlata. Naime, kompjuterski programi korisnika rješavaju niz problema kako bi mrežu održali sigurnom, pa tako ulažu energiju (koja nije mala, niti jeftina) u čitav proces, te na taj način zarađuju svoj komad bitkoina.

U tom trenutku svako ko posjeduje bilo kakav računar pomisli kako bi mogao da postane digitalni rudar, ali je proces rudarenja u ovom trenutku prilično težak. U početku se tek nekoliko hiljada ljudi interesovalo za bitkoin, pa je svako ko je posjedovao moćniji kućni računar u slobodno vrijeme mogao da rudari. Tako su u bitkoin svitanje korisnici mogli da izrudare na hiljade bitkoina, što bi ih danas učinilo milionerima. Ali kako se na milione korisnika priključilo mreži, te je vrijednost porasla, velike kompanije su počele sa izgradnjom farmi servera, gdje je na hiljade grafičkih procesora zaduženo za rudarenje. Tako obični kompjuteri nemaju ni približno dovoljno snage da bi mogli da budu konkurentni, te zarade neki delić bitkoina.