U Italiji kruži priča koja mnogo kazuje o praktičnim i političkim ograničenjima načina na koji se rješavaju dužničke krize. Evropska strategija rješavanja bankarske krize putem urednih zakonskih postupaka na kraju će morati da bude zamijenjena već postojećim sirovijim oblikom rješavanja duga ‒ staromodnim štampanjem novca od strane centralne banke.
Priča se odnosi na prošlonedjeljno samoubistvo jednog italijanskog penzionera kad je shvatio da je i on bio uključen u postupak spasavanja banke unutrašnjim resursima. On je kupio potvrde za državne obveznice od svoje banke, koje je, poput mnogih finansijski neiskusnih štediša, pobrkao s depozitom.
Mnoge obične štediše kupovale su te potvrde, naročito u Italiji. Međutim, te potvrde po zakonu predstavljaju mlađi dug koji spada u najosjetljiviju vrstu imovine. Po novom evropskom zakonu kad banka ode u stečaj, dug namiruju prvo akcionari, onda mlađi imaoci obveznica, i tek na kraju na scenu stupaju državni i evropski fondovi za sanaciju banaka. Banka tog penzionera bila je jedna od četiri male regionalne banke koje su nedavno rješavane. Na gubitku nisu bili samo akcionari i mlađi imaoci obveznica.
Veliki trošak je progutao i sav budući četvorogodišnji doprinos u fond Nacionalne banke Italije za rješavanje banaka. Pošto to nisu jedine ugrožene italijanske banke, taj slučaj je pokrenuo određena neprijatna pitanja o cijelom postupku rješavanja stanja u nezdravim finansijskim institucijama.
Evropska unija danas ima zakon koji propisuje spasavanje banaka tzv. direktivu za oporavak banaka i njihovo rješavanje. Ali taj sistem niko ne finansira. A najviše mu nedostaje fiskalna zaleđina.
Sve to otvara važna pitanja o makroekonomskoj politici u eurozoni, naročito za Evropsku centralnu banku. U savršenom svijetu ‒ u svijetu profesora finansija ‒ svaka dužnička kriza u privatnom sektoru otklanja se postupkom rješavanja banaka. To bi uključivalo i bankrot, postupak rješavanja banke ili stvaranje loših banaka, gdje vlada preuzima loša sredstva od institucija koje posrću.
Mi Evropljani poslovično smo loši u rješavanju banaka jer nam na tom putu obično stoje posebni interesi.
Živimo u okruženju u kojem se donose samo privremena rješenja. Produžavamo rokove otplate kredita koji se ne vraćaju (NPL) i pravimo se da je s njima i dalje sve u redu.
Statistika u Italiji pokazuje da je obim takvih dugova dvjesta milijardi eura. Možete da vjerujete u to. Kad penzioneri počnu da izvršavaju samoubistva, politička podrška takvom procesu stiže do zida. To se danas događa u Italiji. Ta država nema fiskalnih mogućnosti za spasavanje velikih banaka. Vlada je iskoristila sav manevarski prostor koji dozvoljavaju evropski propisi. Tako da, kad je riječ o rješavanju duga u privatnom sektoru, Italija ‒ i druge vrlo zadužene države ‒ potrošile su sve zakonske mogućnosti.
Rješavanje duga u javnom ili privatnom sektoru putem štampanja novca zove se monetizacija duga (zaduživanje države kod centralne banke) i evropski zakon je izričito zabranjuje. Centralna banka smije da kupi instrumente duga, ali samo u svrhu sprovođenja monetarne politike, a ne kako bi ikog oslobodila tereta. To otvara veliko sivo područje djelovanja.
Zvanična svrha programa Evropske centralne banke za kupovinu sredstava iz privatnog i državnog sektora ‒ količinsko olakšanje (QE) ‒ jeste da se postigne viši nivo inflacije. Ako to potraje duže ‒ a ja vjerujem da hoće ‒ rezultat će biti instrument za rješavanje zamjene za dug.
Njemački politički establišment danas za monetizaciju duga otvoreno optužuje Evropsku centralnu banku. Mnogi članovi Upravnog savjeta neće vam priznati da je monetizacija duga razlog za kvantitativno olakšanje. Koji god da je njihov skriven motiv, posljedice su drugačije nego što su planirali.
Dakle, to jeste način na koji se kriza na kraju može rješiti: ne putem rješavanja duga niti fiskalnom sanacijom, već staromodnim štampanjem novca koje je prerušeno u neku zakonski zdravu formu.
Evropa će na kraju monetizovati dug, ali ne zato što je to suštinski najbolji način da se on riješi, već zato što im propisi i politička ograničenja ne nude drugi izbor. I očekujte da će to potrajati.
Autor: Wolfgang Münchau, FinancialTimes
Izvor: Capital.ba
