Jedan od najvećih izazova sa kojima se preduzetnici često susrijeću je pitanje zaštite ideje. Ideje preduzetnicima znače mnogo. Ideja za preduzetnika je isto što i inspiracija za umjetnika. Oni od toga žive, jer su oni (preduzetnici) po definiciji ljudi koji ideje pretvaraju u uspješne poslovne priče. Zato ne treba da čudi zašto je preduzetnicima zaštita ideje veoma važna.

Postavlja se pitanje da li preduzetnik može da zaštiti ideju? Odgovor je da može. Ideja se može zaštititi na nekoliko načina, ali nijedan od tih načina preduzetniku ne garantuje potpunu sigurnost. U nastavku su navedene neke od mogućnosti.

Zaštita ideje u formi intelektualne svojine

Kada se spomene zaštita ideje, ono što ljudima obično prvo pada na pamet je intelektualna svojina. Nažalost, da bi ideja bila zaštićena kao intelektualna svojina ona prethodno mora da dobije status intelektualne svojine, što omogućava preduzetniku da stekne pravo na njenu zaštitu. A taj status se ne dobija lako.

Sve počinje od stvaralaštva. Stvaralački rad se definiše kao svaki rezultat inteligentnog i kreativnog rada pojedinca u bilo kojoj oblasti života i rada. Potpuno je normalno da će stvaralac težiti da svoj stvaralački rad zaštiti. Međutim, da bi dobio pravo na zaštitu svog rada, potrebno je da rezultat tog stvaralaštva bude prepoznat kao nešto značajno za pojedinca, organizaciju ili društvo u cjelini. Tačnije, pravno na zaštitu stvaralačkog rada se može dobiti onda kada postoji mogućnost da neko taj rad zloupotrebi i nanese štetu pojedincu, organizaciji ili društvu u cjelini. Zbog toga postoje propisi koji tačno definišu šta može biti zaštićeno u formi intelektualne svojine.

To je potpuno razumljivo. Ukoliko ne bi postojala ta ograničenja, ljudi bi težili da svaki rezultat svog stvaralačkog rada zaštite u formi intelektualne svojine. Tako bismo nailazili na apsurdne situacije u kojima bi ljudi pravno štitili rečenice koje izgovaraju, šale koje smišljaju, pokrete koje izvode, enterijer koji uređuju, frizure koje prave, odjevne kombinacije koje nose, metodologije koje razvijaju ili svakojake ideje koje im padaju na pamet.

Da bi ideja postala intelektualna svojina, potrebno je da se pojavljuje u oblicima koji su definisani propisima. A propisi kažu da su to patenti (Patents), žigovi (Trademarks), industrijski dizajn (Industrial Design), oznake geografskog porijekla (Geographic Indications) i autorska prava (Copyright). Pored ovoga, u nekim državama to su i prava prava biljne raznovrsnosti (Plant Variety Rights), izgled proizvoda (Trade Dress) i poslovne tajne (Trade Secrets).

Zbog toga je važno razlikovati pojmove „stvaralaštva“ (Creativity), koje predstavlja bilo koji neotuđivi rezultat stvaralačkog rada pojedinca, „intelektualne svojine“ (Intellectual Property – IP), koja predstavlja rezultat stvaralačkog rada koji se može pravno zaštititi, i „prava intelektualne svojine“ (Intellectual Property Rights – IP Rights), koje predstavlja rezultat stvaralačkog rada koji je pravno zaštićen.

Dakle, da bi preduzetnik zaštitio ideju u formi intelektualne svojine mora otići korak dalje od same ideje. On svoju ideju prvo mora da pretoči u oblik koji se može zaštititi, a potom mora da podnese prijavu i da rezultat svog rada pravno zaštiti (osim u slučaju autorskog prava).

Zaštita ideje u formi poslovne tajne

Poslovna tajna (Trade Secret) je svaka ona informacija koja je poverljiva jer ima ekonomsku vrijednost koju treće lice može da iskoristi za sticanje sopstvene koristi ili za nanošenje štete firmi. Najčešće je riječ o poverljivim informacijama (Classified Information) kao što su podaci, planovi, projekti, modeli, metodi, tehnike, postupci, obrasci, formule, studije, poslovne prakse itd. Zbog toga se često kaže da poslovna tajna predstavlja intelektualnu svojinu pravnog lica.

Da bi povjerljiva informacija dobila status poslovne tajne, ona mora biti kao takva definisana zakonom, drugim propisom ili aktom privrednog društva kao poslovna tajna. Dakle, nije svaka povjerljiva informacija poslovna tajna, već samo ona koja je definisana propisima i aktima kao informacija koja može nanijeti štetu firmi, tj. omogućiti trećem licu sticanje ekonomske koristi.

I to je potpuno razumljivo. Ukoliko ne bi postojala ograničenja u pogledu definisanja poslovne tajne, poslodavci bi težili da skoro svaku informaciju označe kao poslovnu tajnu, pa bismo, slično kao kod zaštite intelektualne svojine, nailazili na apsurdne situacije u kojima bi poslodavci kao poslovnu tajnu definisali adresu firme, broj zaposlenih, proizvodni asortiman ili svakojake ideje koje im padaju na pamet.

Da bi preduzetnik zaštitio ideju kao poslovnu tajnu, on mora otići korak dalje od same ideje. On svoju ideju prvo mora pretočiti u oblik koji ispunjava uslove da bude poslovna tajna, a potom mora da donese interni akt kojim precizno definiše šta se sve smatra poslovnom tajnom (samo ako je privredno društvo). A taj oblik ne može biti ideja sama po sebi, već ona mora biti formulisana u obliku plana, projekta, modela, metode, tehnike ili drugog oblika koji ima karakteristike poslovne tajne.

Nakon što to uradi, preduzetnik, odnosno poslodavac, ima pravo da svoju poslovnu tajnu štiti pred sudom, kao i da odredbe o obavezi čuvanja poslovne tajne unese u druga dokumenta kao što su ugovor o radu ili ugovor o čuvanju poslovne tajne.

Zaštita ideje u formi povjerljive informacije

Treći način na koji preduzetnik može zaštititi ideju je potpisivanje ugovora o čuvanju povjerljivih informacija, ili ugovora o povjerljivosti, koji ima različite nazive na engleskom jeziku, kao što su Non-Disclosure Agreement (NDA), Confidentiality Agreement (CA), Confidential Disclosure Agreement (CDA), Proprietary Information Agreement (PIA) ili Secrecy Agreement (SA).

Ovo je jedan od najefikasnijih metoda pravne zaštite ideje. Za razliku od intelektualne svojine i poslovne tajne, ugovor o čuvanju povjerljivih informacija omogućava preduzetnicima da zaštite čak i one ideje koje ne mogu dobiti status intelektualne svojine ili poslovne tajne. To je moguće zahvaljujući fleksibilnosti propisa kojima se regulišu obligacioni odnosi.

Ugovor o čuvanju poverljivih informacija je ugovor čiji predmet su povjerljive informacije koje ugovorne strane žele međusobno da podele, ali koje ne žele da podijele sa trećim licima koje bi mogle da ih zloupotrebe. Takođe, ugovorom o čuvanju poverljivih informacija može da se predvidi i zabrana zloupotrebe informacija od strane druge ugovorne strane.

Iako je ugovor o čuvanju povjerljivih informacija fleksibilnija forma od zaštite intelektualne svojine ili čuvanja poslovne tajne, i u ovom slučaju postoje određene poteškoće. Prvo, ideja svakako mora biti formulisana kao poverljiva informacija koja se može ekonomski zloupotrijebiti. Drugo, u slučaju kršenja odredbi ugovora, proces zaštite prava pred nadležnim sudom može da bude komplikovan, prije svega zbog obaveze dokazivanja da je poverljiva informacija zloupotrebljena.

Zaštita ideje u formi drugih ugovora

Pored gore pomenuta tri načina, postoji i mogućnost da se ideja zaštiti tako što bi se unele specifične odredbe koje se tiču zaštite povjerljivosti u ugovor o radu, ugovor o privremenim i povremenim poslovima, ugovor o autorskom djelu, ugovor o stažiranju, ugovor o volontiranju ili ugovor o poslovnoj saradnji. Poenta je da preduzetnik koji angažuje radnike ili kooperante propiše ugovornu obavezu čuvanja povjerljivih informacija, čime može u određenoj mjeri da zaštiti svoju ideju.

Ovo svakako nije osnovni način pravne zaštite, jer ako ideja nije formulisana kao intelektualna svojina, poslovna tajna ili povjerljiva informacija, onda je teško odbraniti ideju samo po osnovu ubacivanja posebne odredbe u gore pomenute ugovore. Međutim, ovo može biti instrument dodatne zaštite, naročito u situaciji kada su ispunjeni gore pomenuti uslovi.

Preventivna zaštita ideje

Ovo je najbolji način za zaštitu ideje. Kao što je gore navedeno, bilo koji oblik pravne zaštite ideje zahtijeva ispunjenje određenih uslova i obično podrazumeva komplikovan proces zaštite prava pred nadležnim sudom. Zbog toga je bolje preduzeti preventivne mjere i na taj način sprečiti zloupotrebu ili krađu ideje. To podrazumijeva sljedeće taktike:

• Ne otkrivati previše informacija. Voditi računa o tome da se ne otkriju odmah sve informacije. Ne iznositi previše detalja, naročito ako je riječ o kompleksnim projektima. Prvo iznositi opšte, a tek potom specifične informacije. Važne informacije otkrivati tek nakon što se uspostavi ambijent veće sigurnosti i većeg povjerenja.
• Zaštititi materijale. Koliko je to moguće, materijale zaštititi od kopiranja, umnožavanja ili menjanja. Materijale u elektronskoj formi zaštititi putem šifre ili ograničenog prava pristupa. Materijale u štampanoj formi zaštititi putem vodenog žiga ili na neki drugi način.
• Blefirati u mjeri u kojoj je to korisno. Pored doziranog iznošenja informacija, određeni nivo blefiranja može biti od koristi ukoliko će obeshrabriti drugu stranu da zloupotrijebi povjerljive informacije. Na primjer, blefirati da je proizvod skoro gotov, iako se još nije ni počelo sa njegovom izradom, kako bi se konkurent obeshrabrio da ulazi u biznis.
• Razvijati odnose sa partnerima. Razvijati dobre odnose sa partnerima koji su bazirani na međusobnom uvažavanju i predočavanju koristi koje mogu da imaju od realizacije ideje. Ne razvijati suparničke odnose i igrati na kartu povjerenja, etike i morala. Manja je šansa da će nam ideju ukrasti partner koji nam je partner u pravom smislu te riječi.
• Razvijati ideje koje nije lako zloupotrebiti. Formulisati projekte koji su kompleksni i koji zahtijevaju ulaganje značajnog napora ili novčanih sredstava da bi bili realizovani. Kompleksnost i nivo zahtjevnosti projekata je često važna „barijera ulaska“ na tržište.
• Uključiti i treću stranu. Ukoliko je moguće, u poslovne odnose uključiti treću stranu kojoj nije motiv zloupotreba ideje. Na taj način se može obezbijediti ambijent u kojem krađa ideje i nije baš najbolji potez, jer je, uslovno rečeno, „treća strana“ na našoj strani.
• Omogućiti lako prikupljanje dokaza. Koliko god je moguće, komunicirati pismenim putem, naročito kada se prenose važne informacije. Ukoliko postoje mogućnosti, potpisati odgovarajuće ugovore i druge dokumente. Voditi računa o evidencijama i izvještajima. Kad god je moguće, obezbijediti prisustvo svjedoka.
• Razviti strategije za slučaj zloupotrebe ideja. Ukoliko dođe do zloupotrebe ideje, razviti strategije koje mogu da spriječe njenu dalju zloupotrebu i nanošenje štete. Osmisliti dobre konkurentske poteze na tržištu. Pokušati sa uskraćivanjem pristupa resursima koji su potrebni za realizaciju ukradene ideje. Pokušati obeshrabriti onog ko je zloupotrebio ideju. Razmotriti mogućnosti udruživanja sa većim igračima radi boljeg nastupa na tržištu.

Zaključak

Kao što je prikazano u tekstu, ideju nije lako zaštititi. Prvo, zbog toga što su mogućnosti pravne zaštite ograničene. Drugo, zbog toga što su međuljudski odnosi često nepredvidivi. U tom smislu, preduzetnici su prepušteni sami sebi, ali ipak mogu da se koliko-toliko zaštite.

Što se tiče pravne zaštite, njene mogućnosti su ograničene, a sama pravna zaštita je često komplikovana. U tom pogledu, važno je imati na umu tri stvari:

• Ideju formulisati u formi koja se može pravno zaštititi. Kod pravne zaštite važi neprikosnoveno pravilo koja glasi: „postojanje same ideje nije dovoljan uslov za njenu pravnu zaštitu“. Drugim riječima, potrebno je otići korak dalje i ideju pretočiti u formu koja se zakonski može zaštititi, a to su ili neka forma intelektualne svojine ili poslovna tajna ili povjerljiva informacija.
• Ideju najbolje možemo štititi kao privredno društvo. Nažalost, zakonska regulativa u ovom pogledu je više naklonjena privrednim društvima (npr. d.o.o) nego preduzetnicima. Ukoliko posao obavljamo kao privredno društvo, to nam omogućava da zaštitu ideje baziramo na široj lepezi propisa negu ukoliko posao obavljamo kao preduzetnik.
• Zaštita pred sudom je često komplikovana. Ukoliko dođe do zloupotrebe ideje, na nama je teret dokazivanja. A dokazivanje nije lako. Prvo treba dokazati da je došlo do zloupotrebe, a potom treba dokazati da je pričinjena šteta. Konačno, treba imati u vidu da sudski procesi često zahtijevaju dosta vremena i napora i da su ishodi neizvjesni.

Čini se da je najbolji način da se zaštiti ideja preventivno djelovanje. Ono prije svega podrazumijeva preduzimanje aktivnosti kao što su obazrivost, zaštita materijala, usložnjavanje ideje, izbor pravih partnera, preduzimanje raznih strateških i taktičkih manevara, pridobijanje saveznika i druge aktivnosti koje preduzetnik može uspješno da obavlja jer je to teren na kom je on najjači.

Naravno, ukoliko ideja može i pravno da se zaštiti, to je samo dodatni plus

Autor: Igor Razarević, MojaFirma