Koncept davanja napojnica nastao je u Engleskoj u 16. vijeku i brzo se proširio do najudaljenijih dijelova svijeta. Nije međutim u svim zemljama podjednako uobičajen, niti među svim ljudima.
Ekonomisti već decenijama pokušavaju da utvrde zašto su ljudi skloni čašćavanju za uslugu koja im je već naplaćena, iako nisu obavezni da to čine. I zašto se ta sklonost razlikuje među ljudima, ali i državama. Tako je na primjer u američkim restoranima uobičajena napojnica od 15 do 25 odsto od vrednosti obroka, u Brazilu oko 10 odsto, u Švedskoj pet do 10 procenata, itd. Postoje i zemlje poput Japana u kojima se konobari i drugo osoblje uopšte ne čašćavaju.
Da li će neko ostaviti napojnicu zavisi od ekstrovertnosti zaposlenih u uslužnoj industriji ali i od mentaliteta nacije, kažu istraživači i dodaju da na sve ovo utiču društvene norme, visina zarada ali i navike stanovništva.
Sa psihološke tačke gledišta, postoji više razloga za ostavljanje napojnica, uključujući i nagrađivanje dobre usluge ali i povećavanje šansi da će sljedeći put biti još bolja. Tu je i sticanje društvenog odobravanja i generalno boljeg statusa u društvu. Takođe napojnice ostavljaju oni koji žele da unaprijede kvalitet života drugim ljudima, u ovom slučaju konobarima ali i drugim profesijama poput automehaničara ili veterinara.
Osim toga, napojnice pružaju ljudima neku vrstu sigurnosti da su zaista ispoštovani onako kako su željeli da budu. Restorani koji su zabranili svom osoblju da prima napojnice uglavnom su lošije ocjenjivani od strane svojih posjetilaca, jer je ova praksa očigledno uobičajena, i sve što je drugačije od nje je sumnjivo ljudima.
