Nedovoljan broj šrafcigera za otvaranje sanduka sa zalihama od 480.000 metaka, uzrokovao je 1879. najspektakulraniji poraz u istoriji britanskog kolonijalizma, kada su ratnici južnoafričkog plemena Zulu, opremljeni samo kopljima i štitovima od volujske kože, porazili dobro naoružane britanske vojnike.

Čuveni britanski osjećaj za organizaciju, koji se i danas rado pominje čak i kroz primjere uvođenja reda u bivše britanske kolonije, katastrofalno je omanuo upravo u jednom takvom pokušaju civilizovanja „nedovoljno zrelih“ naroda, za koje je, prema uvjeravanju britanske administracije, bilo bolje da o njima brine neko pametniji.

Da niko nije pretplaćen na pamet, pokazalo se u sukobu britanskih vojnika sa afričkim plemenom Zulu, tokom nastojanja Britanije u 19. vijeku da proširi svoj politički i ekonomski uticaj na crnom kontinentu. Lord Čelmsford, glavnokomandujući u Južnoj Africi, ocijenio je da nezavisno kraljevstvo Zulu predstavlja pretnju britanskim težnjama, a tenzije su dostigle vrhunac kada je vladar tog afričkog plemena, Cetšvajo, odbio da Čelmsfordu isporuči svoje sunarodnike, koje su Britanci optužili za ubistvo nekoliko njihovih vojnika.

To je bio povod za odluku Britanaca da napadnu kraljevstvo Zulu, a prvi sukob odigrao se 22. januara 1879. godine, poznat u istoriji kao bitka za Isandlvanu. Nasuprot britanskim vojnicima, koji su bili naoružani najsavremenijim oružjem u to vrijeme, Zului su u bitku krenuli samo s kopljima i štitovima od volujske kože i tek s nekoliko pušaka, kojima gotovo i da nisu umjeli da rukuju.

Britanci su, osim oružja, obilovali i samopouzdanjem da svojom vojnom silom i logistikom mogu da poraze bilo koje goloruko afričko pleme. Ali pred sobom su imali neprijatelja koji je izrastao na ratničkoj kulturi, čiji su pripadnici prolazili zahtjevne vojne obuke, bili dobro istrenirani, organizovani i veoma motivisani da odbrane svoju teritoriju. Osim nedostatka pravih informacija o protivniku, Britanci nisu poznavali ni teren, a zbog pretjerane samouvjerenosti ispostavilo se da nisu dobro razradili ni taktiku u slučaju povlačenja.

Zului su napadali žustro, ne uzmičući ni kada su bivali ranjavani. Zapanjeni tolikom hrabrošću, britanski vojnici počeli su mahnito da pucaju i ubrzo ostali bez municije. Predvečerje bitke dočekalo je svega 55 preživjelih Britanaca, među njima i Horas Smit Doriena koji je, kasnije, svedočio da je bilo mnogo taktičkih promašaja, ali je kao najpresudnije za poraz naveo to što nisu mogli da otpakuju sanduke sa zalihama municije.

Iako svjedočanstva ostalih koji su preživjeli bitku nisu bila u potpunosti saglasna sa ovom verzijom, sve se vrtjelo oko ponestale municije usred bitke. U knjizi “Bitanska politička istorija od 1867. do 2001: Demokratija i propadanje”, navedeno je da je glavni razlog ovog fijaska, ustvari, bio nedovoljan broj šrafcigera u britanskim trupama. Naime, kada je Britancima ponestalo municije, uprkos zalihama od 480.000 metaka, nisu mogli da ih koriste jer su bili spakovani u sanduke pričvršćene sa po devet velikih zavrtanja, a u logoru su imali samo dva šrafcigera. Dostavljanje municije je išlo presporo, a nisu pomogli ni pokušaji da se sanduci rascijepe sekirama. Kada bi ostajali bez metaka, vojnici su napuštali svoje položaje i tako slabili odbranu, što je neprijatelj uspješno iskoristio.

Nakon povlačenja britanskih vojnika, Zului su temeljno opljačakali njihov logor, ali ni pomenuta, ni druge istorijske knjige ne bilježe šta se, potom, dogodilo sa ona dva šrafcigera.