Gram kalifornijuma koji košta 27 miliona dolara, gram šafrana čija je cijena viša od cijene plemenitog metala, ekskluzivno pravo poljoprivrednika u Tasmaniji na proizvodnju opijumskog maka s godišnjim prihodom od 120 miliona australijskih dolara, ili malo poznata činjenica da je Pakistan čuveni svjetski proizvođač fudbalskih lopti – samo su neki od primjera monopola kojima pojedine države, uprkos globalizaciji, i dalje drže svijet „u šaci“.
U selu Barton u Engleskoj, postoji fabrika koja sama proizvodi gotovo 100% svjetskih zaliha marmita – oko 50 miliona tegli godišnje, a u pitanju je veoma omiljeni namaz u zapadnim zamljama koji se pravi od koncentrisanog kvasca. Ako monopol nad proizvodnjom marmita baš i ne potresa svijet, osim nekih, eventualno, zagriženih ljubitelja ovog namaza, sasvim je drugačiji slučaj sa proizvodom koji se ne jede, a zove se kalifornijum.
Riječ je o drugoj najskupljoj hemijskoj supstanci u svijetu, odmah iza antimaterije, i njen jedan gram košta 27 miliona dolara. Kalifornijum se dobija samo u dva reaktora u svijetu – po 30 mikrograma godišnje – u Ouk Ridzu u SAD, i u mjestu Dimitrovgrad u Rusiji. To je rijedak radioaktivni izotop koji ima komercijalnu upotrebu kao pouzdan, efikasan izvor neutrona pri neutronskoj analizi (PGNAA) uglja, cementa i minerala, i za otkrivanje i identifikovanje eksploziva, zlata, nafte, mina i neeksplodiranih vojnih projektila. Ostale upotrebe uključuju neutronsku radiografiju, liječenje kancera i standarde za kalibraciju.
Rusija od nedavno pokušava da se nadmeće sa Amerikom oko proizvodnje još jednog rijetkog i strateški važnog metala –berilijuma, čije su legure vrlo lake i koriste se, između ostalog, u avio i nukleranoj industriji, ali i u proizvodnji eksploziva, raketnog goriva i laserskih materijala. U ovom slučaju, Sjedinjene Države su u ogromnoj prednosti, budući da pokrivaju čak 85% svjetske proizvodnje, a ostatak se dobija još samo u Kini i Kahzastanu, dok je Rusija na samom početku sa proizvedenih 100 grama. „Prvijenac“ je napravio Tomsko politehnički univerzitet (TPU) zajedno s kompanijom Sibirski hemijski kombinat, a ruski naučnici planiraju pokretanje industrijske proizvodnje do 2020. godine, budući da su za njihove tehnologije već sada zainteresovane velike rudarske i metalurške kompanije.
Pakistanski „rasadnik“ fudbalskih lopti
Kada je riječ o rijetkim metalima, svijet „u šaci“ drži nezaobilazna Kina, sa 95% ukupne globalne proizvodnje elemenata koji se teško nalaze, a bez kojih je nezamisliv tehnološki razvoj u mnogim industrijama, prije svega u IT i nano tehnologijama, vojnoj, automobilskoj, avio, industriji medicinskih aparata… Dodatno, monopol u monopolu drži samo jedna kompanija, Baotou Groupp, koja učestvuje sa više od 60% u ukupnoj kineskoj proizvodnji retkih metala. Nakon promjene politike zvaničnog Pekinga da uvede restrikcije na njihov izvoz, porasle su cijene na globalnom tržištu i, time, dovele u nepovoljan položaj prije svega zapadne kompanije, dok je istovremeno pojeftinjenje rijetkih elemenata na unutrašnjem tržištu, kineskim preduzećima podiglo konkurentsku prednost. To je nateralo ne samo pojedine multinacionalke, kao što su Toyota i General Motors, da počnu sa razvojem koji bi u proizvodnji sveo korišćenje takvih sirovina na najmanju moguću mjeru, već i pojedine države, poput SAD, Rusije i Australije, da ponovo otvaraju neke, davno „zapečaćene“ rudnike.
O kineskim monopolima nad ostatkom sveta mogla bi da se napiše knjiga, a ne tekst, ali navedimo samo neke primjere o tome koliko ukupne svjetske proizvodnje pojedinih proizvoda otpada na Kinu: računari (90,6%), klima uređaji (preko 80%), štedljive sijalice (preko 80%), solarni paneli (80%), mobilni telefoni (70,6%), cipele (preko 63%), cement ( 60%), svinjetina (49,8%), ugalj (48,2%), brodovi (45.1%). Uz to, u Kini se proizvodi oko 70% svih igračaka u svijetu, dok se čak 60% svjetske proizvodnje novogodišnjih ukrasa odvija na jugoistoku zemlje, u gradu Jivu, a samo preko sajta Alibaba, nudi se 1,4 miliona ovih dekoracija.
Kina, je međutim, izgubila bitku u nadmetanju za oficijelnog proizvođača fudbalskih lopti za Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Brazilu 2014. godine. Posao joj je preotela zemlja koja definitivno nije poznata kao fudbalska nacija, a malo je znano i to da je, svojevremeno, proizvodila 70% ručno šivenih fudbalskih lopti u svijetu. Riječ je o Pakistanu, odnosno o gradu Sialkot, gdje ova tradicija potiče iz vremena britanskog kolonijalizma, kada je Englezima bilo praktičnije da obuče lokalno stanovništvo da proizvode fudbalske lopte, nego da ih poručuju i čekaju iz Engleske kako bi zaigrali utakmicu.
Sa najezdom kineske konkurencije, udio Pakistana u svjetskoj proizvodnji pao je na 40%, što je oko 40 miliona fudbalskih lopti godišnje, od kojih se najveći dio i dalje proizvodi u Sialkotu. Skandal oko ove fabrike izbio je 1996. uoči Evropskog prvenstva u fudbalu baš u Velikoj Britaniji, zbog zloupotreba dječijeg rada u proizvodnji. Nakon toga, sve svjetske kompanije morale su da promjene ugovore o uslovima rada u pakistanskoj fabrici, što se, međutim, nije naročito odrazilo na plate radnika, koji zarađuju između 100 i 160 dolara mjesečno.
Ekskluziva za opijum
Nelegalan, ali zato daleko unosniji posao, koji za sobom povlači i mnogo „zapadnjačkog prljavog veša“, odvija se u susjednom Avganistanu. Naravno, riječ je o opijumu, a Avganistan je domovina za 90% svjetske proizvodnje ove droge. Prema podacima UN, od kada su američke snage 2002. godine srušile strahovladu talibana, proizvodnja opijuma u zemlji se utrostručila, a rekordan rast uzgajanja opijumskog maka zabilježen je 2014. godine. Taj rast se nastavlja pod „blagoslovom“ terororističke grupe ISIL, koja je prema podacima ruske obavještajne službe zaradila najmanje milijardu dolara na avganistanskom heroinu kojim se trgovalo preko teritorija takozvane Islamske države. Mnogo novinskih analiza bavilo se istraživanjima u učešću zapadnih kompanija u pranja novca stečenog distribucijom i preprodajom avganistanske droge širom svijeta, a londonski list The Guardian je objavio tekst o umiješanosti američkih banaka, kojima su narko-karteli vratili uslugu tako što su održali bankarski sistem u vrijeme finansijske krize 2008.
Australija, za sada, predstavlja jedinu konkurenciju Avganistanu, ako se to tako može reći, imajući u vidu da je ova zemlja najveći svjetski dobavljač opijumskog maka, ali legalnim putem. Zasadi ove biljke nalaze se u Tasmaniji, na ograničenim površinama, a kako se njeni sastojci koriste u proizvodnji lijekova za umirenje bolova, farmaceutske kompanije su povele kampanju da se proizvodnja maka proširi. Tako GlaxoSmithKline, Johnson & Johnson i australijski TPI Enterprises lobiraju kod vlasti da dozvole komercijalno uzgajanje opijuma i na australijskom kopnu, a GSK je otišao korak dalje, pa već vrši eksperimentalna uzgajanja u Viktoriji, australijskoj državi koja je planirala usvajanje zakona o dekriminalizaciji sadnje opijumskog maka.
Australijska vlada je, međutim, dala ekskluzivnu licencu za uzgajanje maka Tasmaniji na 50 godina, čime je stvoren monopol poljoprivrednika s godišnjim prihodom od 120 miliona australijskih dolara, a što farmaceutska industrija preradi u proizvode vrijedne 5,5 milijardi australijskih dolara. Ovo ostrvo snabdijeva gotovo polovinu ukupne sjvetske potražnje sirovine za lijekovima koji se zasnivaju na opijatima, pa je sve više strahovanja da bi poremećaji u snabdijevanju mogli da izazovu globalnu nestašicu. S obzirom na to da je uzgajanje opijumskog maka postala ključna privedna grana na Tasmaniji, gdje je stopa nezaposlenosti od 7,6% najviša u Australiji i gdje radi tek nekoliko privatnih kompanija, lokalni poljoprivrednici se svim silama trude da spiječe zahtjeve velikih farmaceutskih kompanija da to ostrvo izgubi svoje ekskluzivno pravo.
Monopol dug tri milenijuma
Daleko dužu monopolsku tradiciju od čak tri hiljade godina ima Iran nad proizvodnjom šafrana, odakle se i danas zadovoljava čak 90% svjetskih potreba za ovom aromatičnom biljkom. Procjenjuje se da je za proizvodnju 1 kg začina potrebno između 400-500 sati rada, što uključuje branje, odvajanje stigme i sušenje. Razlog zbog koga je šafran skup jeste delikatna i teška metoda njegovog branja. Naime, za samo 400 grama potrebno je ručno odvajati oko 200.000 vlakana iz 70.000 Crocus Sativa cvjetova. Sve to, ali i kratka sezona cvjetanja tokom tri nedjelje, i nemogućnost sintetizovanja dižu cijenu ovog začina do nebesa, pa gram najbolje sorte košta čak 65 dolara, što znači da može koštati i više od plemenitog metala. Šafran se ne koristi samo u ishrani, već i u kozmetici i alternativnoj medicini.
Preko iranske šafranske industrije izvoz je prošle godine porastao za 36%, a cijena kilograma povećala se na oko 2.000 dolara. Trenutno, tražnja šafrana je veća od ponude, a zbog donedavnih sankcija protiv Irana, proizvod koji je dolazio do kupaca često je bio pomiješan s nekvalitetnim sortama, iz neke druge zemlje. Avganistan obrađuje zalihe koje je dobio iz Irana, daje im originalne potvrde i dostavlja ih kupcima. Uprkos takvim zbivanjima, Iranci su uvjereni u jedinstven kvalitet iranskih začina, zadržavajući svoju poziciju kao zlatni standard.
Iako se šafran vjekovima pokušavao uzgajati i u kontinentalnim krajevima Evrope (u Njemačkoj, Švajcarskoj, Austriji, pa čak i u Engleskoj) danas se u vrlo malim količinama proizvodi još jedino u Mundu, malom švajcarskom selu u kantonu Valis, gdje se na 1200 metara nadmorske visine na tradicionalan način godišnje proizvede tek nekoliko kilograma začina.
Kada je riječ o monopolu nad „hranom bogova“- kakaom, drže ga zemlje u kojima je i „Bog rekao laku noć“. Naime, od ukupne svjetske proizvodnje koja premašuje četiri miliona tona, države Zapadne Afrike snabdijevaju oko 70% svetskog tržišta, iako kakaova stabla rastu i u uskom pojasu oko Ekvatora, u Centralnoj i Južnoj Americi i jugoistočnj Aziji. Danas je Obala Slonovače najveći svjetski proizvođač kakaoa sa godišnjom prodajom od oko 1,7 miliona tona i vrijednošću od oko 3,9 milijarde dolara, kojom pokriva 30% globalne tražnje.
Procjenjuje se da Gana proizvede oko 810 hiljada tona, međutim, većina poljoprivrednika iz ove zemlje krijumčari kakao preko granice u Obalu Slonovače gdje su cijene zrna za 50 odsto veće, pa je teško utvrditi koliko je stvarna proizvodnja. Posljednjih godina, Nigerija ulaže ogromna sredstva u najsavremeniju poljoprivrednu tehniku, kako bi prošlogodišnju proizvodnju od oko 370 hiljada tona kakaoa povećala na 700 hiljada u sezoni 2016./2017. godine, s ciljem da do 2020. proizvodnja premaši milion tona.
Kakao je, ujedno, jedna od najskupljih sirovina koje konditori koriste pri proizvodnji čokolade. Postavlja se pitanje kako ostale korporacije nisu ušle u ovaj posao, a analitičari objašnjavaju opreznost investitora činjenicom da zasadima ove biljke treba dugo vremena da počnu da daju plod, a čak 40% proizvodnje gubi se zbog oboljenja i štetočina. Osim toga, ulagati i poslovati u zemljama poput Sijera Leonea i dalje je riskantno, pa je zbog nedavne epidemije ebole najmanje 3.200 hektara kakaovog stabla bilo napušteno. Inače, aktuelna ulaganja korporacija u proizvodnju kakaoa nije novost. Tokom 80-ih godina većina malezijskih farmi kakaovog stabla su nestale zbog okretanja lukrativnijoj proizvodnji palminog ulja. Korporativni kapital, međutim, vraća se u tu granu proizvodnje, jer su trenutno uslovi dovoljno finasijski povoljni da bi opravdali nove investicije.
Izvor: Biznis i finansije
