Zemljama Zapadnog Balkana treba minimum 25 godina da stignu EU, ocijenio je direktor projekta za Balkan na Evropskom institutu CIFE u Nici i član Savjetodavne grupe za javne politike Balkan u Evropi (BiEPAG), Tobijas Flesenkemper za Radio Slobodnu Evropu.
„Zemlje Zapadnog Balkana su siromašnije nego prije 30 godina. Dakle, čak i ako zabijleže privredni rast od 3-4 odsto godišnje, trebaće im 25 godina da dostignu sadašnji nivou u EU“, kazao je Flesenkemper.
Zbog toga je Njemačka predložila plan “berlin proces plus”, podsjeća on i dodaje da “vladajuće garniture na Balkanu mogu i sada da zloupotrebljavaju fondove koji su tek u najavi za jačanje svoje pozicije”.
“Zbog toga je Gabrijel (šef njemačke diplomatije) i potencirao da novac ide direktno građanima i civilnom društvu. Naime, sredstva iz evropskih predpristupnih fondova se distribuiraju preko balkanskih država”, objašnjava Flesenkemper.
Međutim, ima razloga za kriticizam i sumnju kako će se ova inicijativa realizovati, navodi sagovornik RSE i podsjeća na iskustvo sa Paktom stabilnosti koji je pokrenut prije skoro 20 godina na sličan način da bi obezbijedio fondove, ali koji, kako ocjenjuje, nije dao bogzna kakve rezultate zbog birokratizma i sporosti.
„Drugi problem je, kako kaže Flesenkemper, taj što postoji mehanizam predpristupne pomoći koji treba preispitati u sljedećem ciklusu od 2020. godine, a treći je brzina. Za uspostavljanje novog mehanizma je potrebno vrijeme. Evropljani nijesu poznati po brzini u realizovanju ovakvih inicijativa, dok su ostali ekspeditivniji”, ističe Flesenkemper i dodaje da je pitanje je da li će njemačka incijativa brzo zaživjeti.
Njemački plan još uvijek samo ideja
Flesenkemper kaže i da je još uvijek sve samo na nivou ideje.
“Još ništa nijesmo čuli konkretno oko fondova, čak nema ni pravnog mehanizma. Sve je još uvijek na nivou ideja”, objasnio je on.
Međutim, ističe on, znamo koje su potrebe regiona i njihovo ispunjavanje ne zavisi samo od novca.
„Jedna od prepreka za njegov razvoj je ogroman deficit u trgovini sa EU. Od 2006. on je narastao na 98 milijardi eura. To znači da su uspostavljeni takvi odnosi tako da evropske zemlje mogu da izvoze na Zapadni Balkan, dok ekonomije država regije nisu osposobljene za značajniji izvoz na tržište EU”, kaže on i dodaje da je propuštena je prilika da se izgradi i razgranata infrastruktura.
“Željeznička i mreža autoputeva prilično zaostaje za evropskim strandardima. Ne čini se da će se EU brzo angažovati kao što to čine ostali akteri. Postoje planovi, ali neophodni novac sporo pristiže”, kaže Flesenkemper.
Takođe, prema njegovim riječima, osim infrastrukture, bitno je i obrazovanje.
“Kao što znate, kvalitet obrazovanja je opao u posljednjih 40-tak godina, uprkos sve većeg broja privatnih škola i univerziteta. Njihova struktura i kvalitet nijesu prilagođeni potrebama ekonomije. Većina građana traži posao u javnom sektoru ili nastoji da ode u inostranstvo”, ističe sagovornik RSE.
Članstvo u EU ne znači da je dostignut nivo EU
Na konstataciju da se na Balkanju smatra da bi “Berlin proces plus” mogao da posluži kao zamjena za punopravno članstvo u EU, imajući u vidu zamor od proširenja na starom kontinentu, Flesenkemper odgovara da je problem sa Balkanom višestruki.
Prema njegovim riječima zemlje regiona su već prilično integrisane u evropsku strukturu.
“Sve imaju trgovinske sporazume sa EU. Takođe, one su involvirane u vazdušni saobraćaj sa mnoštvo povezanih letova, dio su evropske energetske zajednice….Nedostaje integracija na političkom planu, tačnije, postavlja se pitanje da li je i kada će politički sistem svake od zemalja regije biti dovoljno kredibilan da ispuni obećanja i kvalifikuje se za članstvo u EU. I ove godine se pokazalo da nivo demokratije u njima nije na evropskom”, smatra Flesenkemper.
On kaže da EU nastoji da smanji ekonomsko zaostajanje Balkana, ali i napominje da članstvo u EU ne znači i da je dostignut nivo Unije.
“Dakle, nije ključno pitanje da li će balkanske zemlje postati formalno članice EU, već pristizanje evropskog ekonomskog nivoa. Zato je Gabrijel kazao da treba sada investirati u strateške sektore, kako bi region mogao da smanjuje jaz. Takođe, članstvo ne znači automatski da ste dostigli evropski prosjek. Neke zemlje su uspjele, a druge, poput Hrvatske, nijesu”, zaključuje on.
