Industrijska revolucija u sjeverozapadnoj Evropi, tema nebrojenih naučnih istraživanja i knjiga, dogodila se uglavnom “endogeno” nadograđujući se na komercijalnu revoluciju srednjeg vijeka, stavljanjem nauke u direktnu ekonomsku upotrebu i stvaranjem novih tehnologija. U tom dijelu svijeta, međutim, industrijsku revoluciju pratila su, ili možda čak i ubrzala četiri zla razvoja na drugim prostorima.
Prvo zlo bila je kolonizacija mnogih neevropskih područja. Evropske nacije su nametnule političku kontrolu nad većim dijelom Afrike, Azije i Okeanije i koristile je za eksploataciju prirodnih resursa i jeftine (ili prisilne) domaće radne snage. Riječ je o takozvanim “neuzvraćenim transferima” o čijem se obimu naširoko raspravlja, iako nema sumnje da je bio značajan. Angus Medison procjenjuje da je, od Indije do Ujedinjenog Kraljevstva i od Jave do Holandije, godišnje iznosio između 1 i 10 posto BDP-a kolonija. Ekonomistkinja Utsa Patnaik smatra da je bio mnogo veći i da je bitno doprinio britanskom usponu obezbjeđujući i do trećine sredstava za investicije.
Drugo je bilo transatlantsko ropstvo koje je generisalo profit onih koji su kontrolisali trgovinu robljem (uglavnom iz Evrope i SAD) i onih koji su robove koristili na plantažama na Barbadosu, Haitiju, jugu Sjedinjenih Država, u Brazilu itd. To je očigledno bio još jedan ogroman “neuzvraćeni” transfer vrijednosti.
Treće zlo, kao što su između ostalih pokazali Pol Beroč i Angus Medison, bilo je to što su sjeverne zemlje obeshrabrivale tehnološki napredak drugih nametanjem pravila kojima su favorizovale sebe (zabrane proizvodnje prerađene robe, zakoni plovidbe, moć monopsona, kontrola unutrašnje trgovine i nacionalnih finansija itd). Ova pravila su obuhvaćena konceptom “kolonijalnog ugovora” Pola Beroča. Tu spadaju različite zemlje poput Indije, Kine, Egipta i Madagaskara. “Deindustrijalizacija i činjenica da su profit od izvoza uglavnom prisvajali strani posrednici, izazvali su katastrofalan pad životnog standarda indijskih masa.” (De Jericho à Mexico, str. 514)
Ova zla su i dalje predmet rasprava i mada treba podsticati učenje o svakom od njih, ona nemaju direktne političke ili finansijske posledice na današnji svijet. Povremeno se javljaju predlozi o novčanoj nadoknadi za muke iz prošlosti, ali su oni nategnuti i neostvarivi. Niti postoji mogućnost da se jasno identifikuju “krivci” i “žrtve”.
Međutim, to nije slučaj sa četvrtim zlom, akumulacijom CO2 u atmosferi, a time i klimatskim promjenama, koje su u velikoj mjeri proizvod industrijskog razvoja. Četvrto zlo jeste problem današnjice. To nije obična nepravda iz prošlosti koja se može proučavati i razmatrati, a za čije se ispravljanje ništa više ne može učiniti. Razlog je taj što nova industrijska proizvodnja nastavlja da doprinosi problemu klimatskih promjena. U mjeri u kojoj su bivše nacije Trećeg svijeta sada u procesu sustizanja “starog” bogatog svijeta, zemlje koje se brzo industrijalizuju u Aziji, kao i one koje su nedavno otkrile velika nalazišta nafte (poput Gvajane) jesu one koje mogu značajno povećati zalihe CO2. Svakako mnogo više nego što su to mogle u prošlosti. Kina je, na primjer, danas najveći emiter CO2. (Uopšte se ne podrazumijeva da bi zemlje trebalo da budu glavne “strane” u ovom problemu, jer su najvažniji emiteri – bogati ljudi. To je pitanje koje sam ranije razmatrao, pa ću ga zasad izostaviti.)
Ako se zemlje u razvoju onda smatraju odgovornim za svoj udio u godišnjim emisijama (tj. za svoj udio u godišnjem “prilivu” emisija) kao da odgovornost za prethodne “zalihe” emisija nije bitna, to povlači usporavanje rasta novih industrijalizovanih zemalja i nameće im nepravedne troškove. Emisije koje postoje su problem “zaliha”. Mi smo danas suočeni sa problemom upravo zato što su trenutno bogate zemlje u prošlosti proizvodile toliko emisija. Drugim riječima, klimatske promjene se ne mogu tretirati samo kao problem “priliva”, pa čak ni primarno.
Ovo posebno važi za zemlje koje su danas siromašne i koje nisu doprinijele emisijama u prošlosti. Sramoćenje tih zemalja znači usporavanje njihovog rasta i podrivanje borbe protiv siromaštva. Siromašna zemlja koja ove godine emituje 100 jedinica CO2 ne može se tretirati kao bogata zemlja koja ove godine emituje 100 jedinica CO2. Bogata zemlja je odgovornija zbog svojih prošlih emisija. (Ne znam da li je neto akumulirani udio njenih emisija direktno proporcionalan njenom današnjem BDP-u, ali da je u pozitivnoj korelaciji, to svi priznaju.) Dakle, prema bilo kakvoj ideji pravičnosti, bogata zemlja bi morala ili da se obaveže na mnogo niže apsolutne godišnje emisije u odnosu na siromašnu zemlju (što bi po sebi smanjilo prihode bogate zemlje) ili da nadoknadi siromašnoj zemlji sav prihod koji bi ostvarila kroz proizvodnju nafte ili industrijsku proizvodnju koje se odriče da bi smanjila emisije.
Bogate zemlje bi morale ili da emituju (na per capita osnovi) mnogo manje od siromašnih ili zemalja u razvoju – u idealnom slučaju, u srazmjeri u kojoj su one odgovorne za “zalihe” emisija – ili da siromašnim zemljama nadoknade svaki gubitak prihoda koji rezultira iz dobrovoljnog smanjenja proizvodnje.
To znači da bogate zemlje moraju ili da smanje nivo svojih prihoda, ili da značajne resurse prebace zemljama u razvoju. Ni jedno ni drugo nije politički izvodljivo. Prvi scenario bi podrazumijevao smanjenje BDP-a po glavi stanovnika za trećinu ili više. Nijedna politička partija na Zapadu ne može da osvoji birače predlažući pad prihoda i do nekoliko puta veći od pada u recesiji 2007-08. Drugi scenario je takođe malo vjerovatan jer bi značio nedefinisane transfere od više milijardi, ako ne i biliona dolara.
Kako bogate zemlje nisu u stanju da urade nijednu od ove dvije stvari, a žele da zadrže neki moralni nivo time što govore o problemu, priređuju nam spektakle poput nedavnog intervjua na Bi-Bi-Siju, u kom je predsjedniku Gvajane održano predavanje o potencijalnoj emisiji miliona tona CO2 u atmosferu ukoliko Gvajana bude eksploatisala svoja nova nalazišta nafte. Do nedavnog otkrića nafte, BDP po glavi stanovnika Gvajane bio je oko 6.000 dolara, ili oko 12.000 dolara u smislu PPP; prvi iznos je jedna osmina tog mjerila za Ujedinjeno Kraljevstvo, a drugi iznos četvrtina. Očekivani životni vijek u Gvajani je 10 godina kraći nego u UK, dok je prosječan broj godina školovanja 8,5 naspram 12,9 godina u UK.
Zaključak stoga glasi: ako bogate zemlje nijesu spremne da učine bilo šta značajno da se pozabave klimatskim promjenama i svojom odgovornošću za njih, ne bi trebalo da se pozivaju na moral sprečavajući druge da se razvijaju. U suprotnom, prividna zabrinutost za “svijet” pokazuje se samo kao način da se razgovor izmjesti a mnogi u svijetu zadrže u krajnjem siromaštvu. Logički je nemoguće istovremeno (a) držati visoke moralne pozicije, (b) ne činiti ništa u odnosu na svoju prethodnu odgovornost; i (c) zalagati se za smanjenje globalnog siromaštva.
Branko Milanović
Global inequality and more 3.0, 30.03.2024.
Prevela Milica Jovanović
Peščanik.net, 11.04.2024.
