Emmanuel Macron ima velike planove za EU: više zajedništva, solidarnosti i investicija kako bi se prevladala kriza. No Njemačka se plaši da bi ona na kraju za to mogla dobiti račun…
Pojam “New Deal” prvi put se veže za američkog predsjednika Franklina Delana Roosevelta. Tridesetih godina 20. vijeka, za vrijeme teške ekonomske krize, Roosevelt se, kako bi suzbio nezaposlenost, odlučio za snažni investicioni program i sveobuhvatne socijalne i ekonomske reforme. Na taj način on je uspio ekonomski i politički da stabilizuje zemlju. Tada je svakako postojala opasnost da, s obzirom na tešku situaciju u zemlji, dođe do rasta političkog ekstremizma.
Današnja situacija u Francuskoj ne može se sporediti s Amerikom početkom proteklog vijeka. Pa ipak se može reći da se Francuska nalazi u permanentnoj krizi. Nezaposlenost je dvostruko veća nego u Njemačkoj. Francuska zaostaje na međunarodnom tržištu u pogledu konkurentnosti, njen ekonomski rast je već godinama slab, tek se odnedavno pomalo oporavlja. Već deset godina Francuska ne uspijeva ispuniti kriterijume koji se odnose na dozvoljeni javni dug, dok Njemačka u međuvremenu ostvaruje suficit.
Skoro polovina Francuza se u prvom krugu predsjedničkih izbora odlučila za kandidate koji su bili kritični prema globalizaciji i ciljevima EU-a. U drugom krugu izbora mnogi nisu glasali za Macrona već protiv Marine Le Pen. Kada je riječ o njegovom velikom paketu reformi, novi francuski predsjednik traži investicioni program za cijelu eurozonu, koji bi trebalo da bude finansiran iz zajedničkog budžeta država koje primjenjuju euro.
Izraz “New Deal” za Europu prvi put je pomenut tokom Macronove posjete Njemačkoj u martu , nekoliko nedjelja prije izbora. No šta konkretno Macron podrazumijeva pod tim pojmom, razradio je prije dvije godine kao ministar ekonomije u zajedničkom dokumentu s tadašnjim njemačkim kolegom, a sadašnjim njemačkim šefom diplomatije Sigmarom Gabrielom (SPD). Eurozona bi trebalo da budeojačana zajedničkim budžetima i novim izvršnim funkcijama. Na nivou eurozone trebalo bi da seoformi “Euro-komora” i uvede funkcija “euro-komesara”. Cilj je osnivanje zajedničke ekonomske i socijalne unije. Macron je čak predložio uvođenje zajedničkih obveznica zemalja članica eurozone sa zajedničkom odgovornošću.
Za konzervativni dio berlinske koalicije to nije prihvatljivo. Zajednički budžet, zajednički dugovi – to se političarima CDU-a čini poput prebacivanja odgovornosti na njemačke poreske obveznike. Kancelarka Angela Merkel je kazala da Njemačka podrška ne može kompenzovati ono što je zadatak francuske politike. Europske obveznice odmah je odbacila. Ministar finansija Wolfgang Schäuble je doduše za jačanje eurozone. Ali s tim u vezi njemu je važno da se izbori za fiskalnu disciplinu – koje nema. U intervjuu za italijanski list “La Repubblica” govoreći o Francuskoj je rekao: “Stvar je jednostavna. Ako uvedemo pravila, moramo se pridržavati tih pravila.” Jednom drugom prilikom Schäuble je rekao: “Francuska je tako snažna i velika, da ne bi prvenstveno trebala misliti na to ko će joj pomoći.” Drugim riječima: pomažemo Francuskoj, ali to ne bi trebalo da nas košta novca.
Mišljenja političara i političkih komentatora idu iz jedne u drugu krajnost. Jedni vladi u Berlinu prebacuju da je škrta i da će joj se to osvetiti, drugi u Macronovom planu vide drsko prebacivanje tereta finansijske zaduženosti na leđa Njemačke. Gregory Claes iz briselske organizacije Bruegel vjeruje da će Macron iz taktičkih razloga u najmanju ruku po redu rješavati probleme. “On bi najprije trebalo da se koncentriše na reforme na unutarnjopolitičkom planu i pokaže da će se držati pakta stabilnosti eura, kako bi povratio povjerenje Njemačke i evropskih partnera”. Prije njemačkih parlamentarnih izbora Macron se neće usuditi da krene u javnost s idejama o reformi EU-a.
Politolog Ulrike Guérot vjeruje da Macron ima sredstvo pritiska na Berlin. U razgovoru za novinsku agenciju dpa Guérot je rekla: “Macron može samo uzeti primjer Velike Britanije. Njemačka puno gubi kada jedna takva zemlja radi po svome. Macron bi mogao reći, ako mi ne pomognete, imaćete kasnije posla s Marine Le Pen.” Ali to bi moglo imati i suprotni učinak. U predizbornoj kampanji u Njemačkoj bi euroskeptici mogli dobiti na značaju, kada bi njemačka vlada popustila tom pritisku.
Mnogi vjeruju da je na kocki više politički nego ekonomski aspekt. “New Deal” je spasio SAD i pobrinuo se da dođe do očuvanja demokratije uprkos teškoj ekonomskoj krizi. U Njemačkoj i drugim zemljama bilo je drugačije. Zastupnik u Evropskom parlamentu Elmar Brok s tim u vezi kaže: “Evropa se raspada. Emmanuel Macron je posljednja šansa. Moramo nešto preduzeti.” Ali šta? Tu se mišljenja jako razlikuju.
Izvor: DW
