U posljednjih deset godina kroz sektor flaširanih voda u sedam fabrika uloženo je više od 20 miliona eura, što se pokazalo kao promašena investicija, naglasio je za Pobjedu predsjednik Grupacije za flaširane vode u Privrednoj komori Miro Perović iako, kako se tvrdi, imamo vodu dobrog kvaliteta. Sudbina skoro svih sedam fabrika vode u Crnoj Gori je ista, jer i pored njih u prošloj godini za uvoz vode dato je 8.679.130 eura, dok je izvezeno samo 278.464 eura, podaci su Monstata.

Uslovi

Država, po mišljenju Perovića, mora pod hitno izjednačiti uslove za sve učesnike kako prilikom uvoza i izvoza tako i na domaćem tržištu. On naglašava da prilikom izvoza proizvođači nailaze na niz barijera, dok prilikom uvoza tih barijera nema.

Podaci koje su Pobjedi dostavili iz Privredne komore govore da je do sada otvoreno sedam fabrika za flaširanje vode od kojih sada pet radi. Koncesiju na vodu dobile su fabrike „Votergrup Suza“, „Lipovo Akva Monta“, „Gorska“ i „Akva Bjanka“, koje koriste izvore sa područja kolašinske opštine, vode „Diva-Eko-Per“ iz Šavnika, Božje vode Monte-minerale, koja flašira bunarsku vodu i „Bjelasica Rade“ iz Bijelog Polja, koja jedina flašira gaziranu vodu, ali od avgusta 2015. godine ne radi. Od prošle godine ne proizvodi se ni „Akva monta“. Iz Privredne komore navode takođe da je u prošloj godini uvezeno 40 miliona litara vode, a izvezeno samo 768,3 hiljade.

Da bismo govorili o izvozu, Perović ističe da bismo prvo trebali da riješimo problem uvoza.

“Stepenice se ne mogu preskakati. Nerealno je da govorimo o izvozu, a mi ni na sopstvenom tržištu kao domaći proizvođači nemamo ubjedljivu lidersku poziciju”, kazao je Perović”, koji je i direktor fabrike voda “Suza“.

On navodi podatke da je u posljednjih 10 godina u sektor flaširanih voda kroz sedam fabrika uloženo više od 20 miliona eura, pretežno na sjeveru Crne Gore.

“To je danas, mogu slobodno reći, za veći broj fabrika promašena investicija. Država nije blagovremeno reagovala i prepoznala veliko odricanje investitora koji su u ruralnim područjima izgradili infrastrukturu (put, struju i sl.), zaposlili i edukovali kadar i danas smo tu gdje smo. Da se djelovalo drugačije, mi bi danas već proizvodili i sokove. Država mora pod hitno, zbog sveukupne ekonomije, jer fabrike voda su samo njen odraz, riješiti osnovno pitanje stvoriti jednake uslove za sve učesnike”, istakao je Perović.

Kao što je potrebno izjednačiti uslove na domaćem tržištu tako je, po njegovom mišljenju, potrebno izjednačiti uslove i prilikom izvoza i uvoza.

“Kada god smo pokušali izvoz u zemlje regiona, naše fabrike naišle su na barijere. Čekalo se npr. na analize proizvoda po nekoliko nedjelja, i pored uredne dokumentacije koja je pratila robu, čime je plasman proizvoda obesmišljen, a troškovi su učinili da takav posao bude nerentabilan”, kazao je on.

S druge strane, kako naglašava Perović, prilikom uvoza u Crnu Goru takvih barijera nema.

“Pored svih sporazuma poput CEFTA, države regiona pronalaze načine da suptilno štite svoje tržište bar u dijelu proizvoda za koje imaju domaću infrastrukturu. Kod nas to ne postoji. Naše iskustvo štaviše pokazuje da je u Crnoj Gori procedura uvoza robe pojednostavljena i brža nego izvoza. Ovdje mislim na domaće institucije sistema, a ne na inostrane. Ovo je posebno zabrinjavajuće”, kazao je Perović.

Problemi

On tvrdi da je u ekonomiji sve povezano, problemi su višestruki i neki zavise od proizvođača, a neki ne.

“Glavni problemi u sektoru flaširanja vode ne razlikuju se puno od problema u ostalim granama privrede u Crnoj Gori”, kazao je Perović, ukazujući na dva osnovna problema.

“Na našem malom tržištu imamo veliku zasićenost proizvodima s jedne, a neravnopravan položaj učesnika na tržištu sa druge strane. Kod nas je normalna pojava da isti ljudi osnivaju nova preduzeća iz godine u godinu, a da prethodna guraju u stečaj i ostaju dužni kako državi tako i dobavljačima. Veliki regionalni igrači nemaju problem rada sa takvim kupcima jer saradnju uslovljavaju avansnim plaćanjem”, kazao je Perović.

Kako on tvrdi, crnogorske fabrike vode ne mogu ostvariti takvu saradnju jer u asortimanu imaju samo vodu, a konkurencija iz regije pored vode ima preko 20 proizvoda, sokove i sl. Regulisanje tržišta, kako ističe, prvenstveno kroz primjenu zakona o plaćanju, izmjeni zakona o stečaju i sl., što je zadatak države, stvorilo bi realnije uslove za naše takmičenje i dalji razvoj domaćih kompanija.

“Drugi problem je što je naše tržište izraženog sezonskog karaktera, uslovljeno turističkom sezonom, a kod vode je to dodatno naglašeno ljetnjim vremenskim uslovima. Ovo zahtijeva veliko umijeće u organizaciji kako proizvodnje tako i distribucije jer se konstantno nalazite u makazama troškova koji u zimskom periodu ne opravdavaju broj zaposlenih i infrastrukturu koju morate imati da biste pratili ljetnju sezonu. Kako rješavati ove probleme je zadatak menadžera i zaposlenih u kompanijama”, ističe Perović.

Crnogorska voda kao turistički brend je, kako on kaže, ideja koja zahtijeva ozbiljno planiranje.

“Ovakva ideja zahtijeva ozbiljno planiranje, novac, mješovite stručne timove i vrijeme za njegovu realizaciju. Biću iskren, ne vjerujem da smo kao društvo zreli za ovaj korak. Moramo prvo riješiti neke prioritetne probleme da bi strateški djelovali, jer u suprotnom, ova ideja je osuđena na neuspjeh”, poručio je Perović.

Pobjeda