Britanski pronalazač Henri Besemer najzaslužniji je za nastanak industrijske proizvodnje čelika. Sredinom 19. vijeka u Šefildu on je svoje konvertere iskoristio za duvanje vazduha u liveno gvožđe radi uklanjanja prljavštine i tako čelik učinio materijalom industrijske revolucije. Ali Besemer je znao da on može više, pa je 1865. godine umjesto velikih poluga patentirao direktno nanošenje traka čelika koje su onda morale da se podgrijavaju i oblikuju velikim valjcima.

Besemerov naum je bio da sipa liveni čelik između dva valjka koja bi se okretala u suprotnim smjerovima i tako metal savijala u tabake. Bila je to mudra ideja koja bi u nekoliko koraka uštedjela i vrijeme i novac. Ali to nije bilo lako izvesti. Njegovi napori da komercijalizuje proces nisu urodili plodom.

Sada stvari stoje drugačije. Napredak u tehnologiji proizvodnje i nauke o materijalima, pogotovo kada su novi oblici naprednog čelika u pitanju, doveo je do ozbiljnog razmatranja Basemerove ideje o “valjcima blizancima”. Isprobava se i alternativni sistem sipanja tečnog čelika na horizontalnu traku. Obije metode mogu da smanje potrošnju struje za oko 80 odsto. Takođe bi se uštedjelo i na drugim sredstvima . Ako se ovi procesi pokažu kao valjani, proizvodnja čelika će ponovo doživjeti promjenu.

Proizvođači čelika oprezni su kada je nova tehnologija u pitanju. Tek šezdesetih godina prošlog vijeka se industrija osmjelila da livenje poluga zamijeni izgradnjom velikih integrisanih fabrika za stalno livenje čelika. Ovakve fabrike koriste sistem sipanja livenog čelika kroz kalup bez dna koji hlađen vodom djelimično čini da se čelik očvrsne. Čelik onda prolazi kroz niz valjaka da bi se pretvorio u tabake ili druge oblike potrebne fabrikama ili građevinskim kompanijama. Godišnje se na ovaj način proizvede više od 1,6 miliona tona čelika širom svijeta.