Manje od polovine njemačkih građana stanuje u vlastitoj nekretnini. To je najniža kvota u Evropskoj uniji, nigdje nema manje vlasnika nekretnina nego u Njemačkoj.

Što se tiče preferencija samih građana, one su jasne. Sudeći po istraživanjima javnog mnjenja, oko tri četvrtine podstanara, odnosno zakupaca nekretnina, htjelo bi najradije da stanuje u svojoj kući, u svom stanu, piše Deutsche Welle.

Iza toga se kriju finansijski razlozi, ali i motivi poput sigurnosti ili slobode kreiranja sopstvenog stambenog prostora. U jednoj anketi Instituta njemačke privrede (IW), Instituta za demoskopiju Allensbach i firme Consult GmbH, sprovedenoj po nalogu Sparda banaka, ispitano je više od 1.000 osoba – i većina je bila mišljenja da se kupovina nekretnine isplati.

Osiguranje standarda u starosti

Važnu ulogu po pitanju (moguće) kupovine nekretnina kod mnogih ljudi igra pitanje penzionog osiguranja, odnosno osiguranja standarda života u trećoj dobi. Kako bi se i nakon odlaska u mirovinu zadržao kvalitet života, privatno penziono osiguranje igra sve veću, sve važniju ulogu uz ono državno.

Zakonski definisana starosna (državna) penzija je znatno manja od posljednje plate isplaćene tokom radnog vijeka. U ovom trenutku prosječna penzija iznosi oko 50% prosečnog prihoda u Njemačkoj. Onima koji žele sami da se dodatno osiguraju za stare dane na raspolaganju su razni instrumenti, na primjer fondovi – ili vlastita nekretnina. Kalkulacija je jasna: za život u vlastita četiri zida u starosti se ne mora plaćati stanarina.

Mnogi se zakupci stoga nalaze pred pitanjem: je li možda pametnije novac koji se daje za iznajmljivanje stambenog prostora investirati u otplaćivanje kredita kojim se nekretninu kupi? I to u skladu s razmišljanjem: “Radije ću otplaćivati svaki mjesec 1.000 eura za kredit nego da svaki mjesec stanodavcu uplatim po 1.000 i na koncu ništa od toga nemam.” No, je li ta računica tačna?

Jedna studija istraživačkog instituta Empirica iz 2022. godine pozabavila se ovom temom. Htjelo se, naime, saznati ko je u boljoj situaciji u trenutku odlaska u penziju: zakupci ili vlasnici nekretnina. Rezultat istraživanja među građanima u dobi od 50 do 59 godina s neto primanjima između 1.700 i 2.300 eura bio je prilično jasan. Vlasnici su imali više od pet puta veću neto imovinu od zakupaca. Podstanari su raspolagali neto imovinom “teškom” 36.000 eura, a vlasnici su raspolagali imovinom vrijednom prosječno 190.000 eura.

Osim toga, vlasnici kuća ili stanova su bili u prednosti i po pitanju novčane imovine, znači svote novca koja se nalazi na bankovnom računu, a ne samo imovine u obliku nekretnina. Vlasnici nekretnina s otprilike istim primanjima raspolagali su novčanim iznosima od oko 52.000 eura, a zakupci sa “samo” 31.000 eura. Potrebno je puno discipline…

Potrebno je puno discipline…

Takve podatke treba konzumirati s oprezom, zato što se odnose samo na one slučajeve u kojima su kupovina nekretnine i otplata kredita bili uspješan projekat ili zato što u toj računici nema puno drugih faktora. Ipak se može reći da je razlog zbog kojeg vlasnici nekretnina u starim danima često raspolažu većom imovinom upravo činjenica da otplata kredita zahtijeva znatnu dozu discipline. Kod kredita kojima se finansira kupovinu nekretnine radi se o nekoj vrsti pozitivne “prisile” na štednju.

Strah da bi banka mogla da prisvoji svježe kupljenu ili izgrađenu nekretninu je velika motivacija ljudima da “uštede” dovoljno novca kako bi mogli da otplate kredit. Vlasnici nekretnina svakog mjeseca moraju svojoj banci da uplate mjesečnu ratu. Zato su spremni na odricanja, zato oni više paze na svoje izdatke. I to se onda manifestuje i kao razlika imovine koju oni poseduju u odnosu na zakupce.

„Lifestyle-inflacija”

Doduše, i zakupci moraju svakog mjeseca svojim stanodavcima da plate stanarinu. Ali u pravilu plaćanje stanarine ne podrazumijeva da moraju ići do granica svojih finansijskih mogućnosti, kako bi što je prije moguće (a najkasnije do odlaska u penziju) otplatili kredit, kao što to rade vlasnici nekretnina. A oni mogu, ako naravno imaju na raspolaganju i malo viška novca, povremeno banci da transferišu i dodatne svote, odnosno rate kako bi tako smanjili svoj dug, piše DW.

Za razliku od vlasnika, zakupci prihode kojima slobodno raspolažu (osim onoga što plaćaju za stanarinu i pokrivanje troškova života) mogu da investiraju na tržišta kapitala. Ali samo su rihetki baš tako disciplinovani. Taj fenomen je poznat i kao “lifestyle-inflacija” ili “lifestyle-creep”: zarađuje se više, teoretski bi se novac mogao štedeti ili ulagati na tržištu kapitala, ali umjesto toga novac se jednostavno (po)troši. Zakupci mogu sebi da priušte više stvari, ali u konačnom zbiru raspolažu manjom imovinom.

Stanarina i kreditna rata nijesu uporedivi

Vlasnici, dakle, pod stare dane mogu da raspolažu većom imovinom nego zakupci nekretnina. Ali mjesečna rata za kredit ne može se tek tako uporediti s mjesečnom stanarinom. Jer bi to značilo da se mjesečno finansijsko opterećenje zakupaca izjednačava s mesečnim opterećenjem vlasnika nekretnina. To nije korektna računica. A da bi računica bila korektna, moralo bi da se u jednačinu ubace svi troškovi vlasnika nekretnina.

Zakupci plaćaju mjesečnu stanarinu, novac koji ne mogu “oploditi” kako bi rasla njihova imovina, ali, s druge strane, oni ne ulaze ni u kakav rizik, objašnjava Nils Nojhauzer iz Centrale za zaštitu potrošača u saveznoj državi Baden-Virtemberg u izjavi za ARD.

Kad se nešto pokvari u iznajmljenoj nekretnini, kad nešto treba sanirati ili održavati, te troškove ne pokrivaju zakupci, već vlasnici nekretnine. A vlasnici moraju da kalkulišu na duži rok, to znači da moraju da kalkulišu i s tim “da je kompletan stambeni objekt, recimo za 50 godina, propao”, napominje Nojhauzer.

Troškovi održavanja

Kako bi se održala vrijednost vlastite nekretnine, mora se voditi računa o tome da se uz mjesečnu ratu za otplatu kredita na stranu stavi i određena svota novca koja se koristi za sanaciju ili održavanje objekta. Nojhauzer tu računa s iznosom od oko dva posto vrijednosti objekta godišnje. Ako neka nekretnina vredi, recimo, 400.000 eura, to bi onda bilo oko 8.000 eura godišnje – ili 670 eura mesečno. Neke druge kalkulacije se orijentišu prema drugim podacima, na primjer, prema broju kvadrata ili starosti objekta.

Dobro osiguranje za stare dane?

Nekretnina je u načelu dobra ideja kao instrument za osiguranje standarda u penziji, ako postoje pretpostavke za kupovinu, na primjer, dovoljno vlastitog kapitala, kaže financijski stručnjak Gerd Komer za ARD. “To je dobar oblik penzionog osiguranja, ali ne mora biti najbolji oblik, a sigurno nije jedini dobar.”

I Nils Nojhauzer iz Centrale za zaštitu potrošača naglašava da nekretnina može biti rentabilan način osiguranja standarda u starosti, ali da to ne mora nužno biti. Kada se gleda na duži rok, postoji i puno drugih vrsta ulaganja koja su isplativija od nekretnina, kaže on.

Zaštita od samovolje

Osim penzionog osiguranja, ljudima je po pitanju kupovine vlastite nekretnine važan i aspekt sigurnosti. Vlasnici kuća ili stanova ne moraju se brinuti da će zakupac raskinuti ugovor zbog toga što je taj stambeni prostor potreban njemu ili članovima njegove porodice. Udruženje njemačkih zakupaca procjenjuje da se pod tim izgovorom godišnje zakupcima otkaže ugovor o najmu za oko 80.000 stanova.

No to je ipak relativno mali broj, pogotovo kada se sjetimo da u Njemačkoj postoji više od 40 miliona stanova. Dakle, vjerovatnoća da će nekome biti otkazan ugovor o najmu stambenog prostora iznosi manje od jedan procenat. Ali rizik postoji, i to kontinuirano.

Izvor: amp.dw.com