Vodeći se, valjda, maksimom „Ko nije za sebe, nije ni za druge“, poslanici u domaćem parlamentu obezbijedili su sebi najbolje uslove u Evropi. Šteta što nijesu uspjeli, ili nijesu htjeli, da to urade i za druge – građane čijim su glasovima ušli u parlament.
Prvo su sebi obezbijedili zarade tri puta veće od prosječnih u državi. Kad se sjetimo da je prethodni ministar finansija Radoje Žugić kazao da više od polovine građana/birača prima mjesečno manje od 250 eura neto, onda ne stoji izgovor da poslanici nijesu krivi što privreda nije u stanju da im omogući veće zarade. Svim poslanicima – pozicije i opozicije – posao je da donose zakone, po kojima funkcioniše privreda i žive građani, a pojedini veterani u nacionalnom parlamentu donose ih već 26 godina.
Principi iznad svega
Za promjene Zakona o PIO i Zakona o radu neophodna je dvotrećinska većina poslanika, čiji je najnoviji hit da za prevremenu starosnu penziju od 62 godine – ne važe beneficije, koje se, podsjetimo, daju samo za izuzetno teške poslove. Dobar dio ovih koji su to izglasali, svojevremeno su, prije osam godina, sebi odredili da mogu ići u penziju sa 55, odnosno 50 godina za žene, koje se tada nijesu pobunile zbog rodne neravnopravnosti. I to pod jednim uslovom: da su imali jedan mandat i makar dan od drugog. Za građane su propisali, jasnom dvotrećinskom većinom, da u penziju idu sa – 67 godina. Uz to, propisali su da oni i njihove porodice treba da primaju 85 odsto od posljednje plate koju je poslanik primio, a da se taj zakon primjenjuje retroaktivno od 1990. godine. I to su izglasali jednoglasno. Kad glasaju za sebe nema političkih razlika – svi su jedinstveni. Isti ti poslanici odbili su da se gra- đanima kao osnovica za penziju računa 15 najboljih godina. Ustavni sud je ocijenio da je ovo samododjeljivanje privilegija previše, ali je konstatovao da poslanici imaju pravo na otpremnine kad im istekne mandat, a partija odluči da ih zamijeni. Principijelni životni moto – ,,Ko nije za sebe, nije ni za druge“ – iskoristili su i kad su sebi određivali otpremnine. Odredili su da svoju posljednju platu primaju još godinu, pa onda još jednu – ako su se primakli penziji. Za građane su propisali tri prosječne zarade, odnosno 1.500 eura, ako je to više od njihove mjesečne plate. U zakonu, doduše, piše da je to minimum, jer je propisano da se isplaćuje po trećina prosječne plate na nivou države za svaku godinu staža kod tog poslodavca. Poslodavcima je i to previše, pa više neće da zapošljavaju ljude za stalno, a poslanici su im – usvajajući zakonska rješenja – omogućili da do besvijesti sele zaposlenike na agencije, pa u firmu, pa opet nazad… Samo da bi izbjegli zakonsku odredbu da nakon dvije godine rada moraju ljude zaposliti na neodređeno.
Upoređenje sa komšijama
Beneficije naših poslanika su ubjedljivo najveće u Evropi u odnosu na ekonomsku snagu zemlje u kojoj vrše zakonodavnu vlast, ali i u odnosu na standard građana u čije ime vladaju. Da pođemo od komšija, sa kojima smo pod istim krovom bili 72 godine. Hrvatski sabor je propisao da zastupnici gra- đana imaju pravo da šest mjeseci nakon isteka mandata primaju platu. Ako su blizu penziji, to im se može produ- žiti za još pola godine. U Srbiji poslanici mogu biti na bijelom hljebu tri mjeseca, a u Makedoniji godinu plus šest mjeseci, ako je penzija na vidiku. U BiH su lani u februaru ukinuli pravo poslanicima na naknadu, koja je i kod njih bila pola godine. Razlog je bila teška ekonomska situacija u BiH. U novembru su se narodni tribuni, međutim, predomislili i predložili da im se ta primanja vrate, na opšte zgražavanje javnosti. Na dnevni red BiH parlamenta rasprava o ovom delikatnom pitanju još nije došla na red, što i nije čudo, imajući u vidu da se to tijelo rijetko sastaje. Lani su, na primjer, donijeli svega 18 zakona. Slično je i kod nas. Trenutno je kompletna opozicija van Skupštine i najavljuje da će se vratiti kad dobije izbore. A i kad su u Skupštini, izgleda da ih najmanje zanima donošenje zakona. Kako se sjednice parlamenta prenose, najviše vremena potroše verbalno udvarajući se svom izbornom tijelu. Neko pametujući, neko vrijeđajući, neko prijeteći…
Djeca većeg Boga
A onda izglasaju zakone na kumbulj na posljednjoj sjednici proljetnog zasijedanja da bi mogli ko na more, ko na planinu, ko pravo inostranstvo, što mogu sebi priuštiti s obzirom na primanja. Iako su sebi izglasali plate i naknade kao da su državni službenici, a ne izbornici, pobrinuli su se da se na njih ne odnose odredbe Zakona o radu po kojim dobiješ otkaz ako se tri dana ne pojaviš na poslu, a suspenziju ako se ponašaš nasilnički… Kako je koeficijent za poslanike prema najnovijem zakonu 26, a Vlada je odlučila da bruto vrijednost koeficijenta bude 90 eura, građani na svoje zastupnike izdvajaju po 2.340 eura mjesečno. Toliko koštaju neto plata i doprinosi. Šteta je što ti isti zakonodavci nijesu ništa učinili za građane da onemoguće poslodavcima da im uplaćuju doprinose na minimalac od 193 eura. Pa ipak, građani njima za penzije uplaćuju po 1.474 eura na osnovnu platu. Kako je Pobjedi nedavno odgovoreno iz Ministarstva finansija, niko do sada nije uhvaćen da isplaćuje dio plate na ruke, a zakon koji su izglasali poslanici kaže da je zakonito uplaćivati doprinose na minimalac. Poslanici su svojevremeno odbacili prijedlog Ministarstva finansija da se u zatvor trpaju oni koji ne plaćaju plate i doprinose.
Iznad prosjeka
Dakle, prosječna neto zarada u Crnoj Gori je 509 eura. Osnovna neto plata poslanika je 1.866 eura plus dnevnice, auto i besplatno gorivo, plaćen telefon i prevoz, odvojeni život ili smještaj u hotelu na ruke, a pođe se kod rođaka ili u svoj stan u glavnom gradu… Dakle: još pola osnovne plate. Prosječna neto zarada u susjednoj Hrvatskoj je 747 eura, a poslanička skoro kao i kod nas – dvije hiljade. U Sloveniji prosječni građanin mjesečno zaradi 994 eura, a poslanik 3.750. Bosanci su potukli u ovom dijelu rekord: za građane u prosjeku 442 eura, za poslanike – tri hiljade fiksno. Samo je u Srbiji plata poslanika niža od hiljadu eura. Oni primaju 846, a građani u prosjeku 360. U Makedoniji odnos je 330 naprama 1100 u korist poslanika. Do ove godine građani su pla-ćali 81 aktuelnog poslanika i po jednog ili dva kojima je istekao mandat. Prošle godine, na primjer, samo je jedan bivši poslanik bio na bijelom hljebu, a godinu ranije dvojica. Ove godine, međutim, isplaćuju se pune mjesečne plate plus puni dopinosi za 37 bivših poslanika. Samo u januaru bivši su nas koštali neto 58.631,19 eura plus 63 odsto za doprinose. Ili 703,5 hiljade eura godišnje neto plus 443 hiljade za doprinose. Srazmjerno rastu plata i rastu broja bivših poslanika raste i izdvajanje za parlament. Na početku ove decenije Skupština nas je koštala 5,4 miliona eura. Ove godine duplo više.
Mi i Evropa
U Evropskom parlamentu bruto plata poslanika je 7956 eura, odnosno 6,2 hiljade nakon oporezivanja, plus još i nacionalno oporezivanje. Nakon isteka mandata imaju pravo na naknadu – mjesec za godinu mandata. To pravilo važi za većinu nacionalnih parlamenata članica EU. U Evropskoj uniji prosječna zarada je uglavnom iznad 2.000 eura, sa izuzetkom Italije, Grčke, Bugarske, Rumunije, Mađarske i Slovačke. Kako u Crnoj Gori blizu 79.000 građana prima socijalnu pomoć, više od 4.000 penzionera prima manje od 100 eura, a 45.000 penzionera manje od prosječne penzije od 272 eura, bio bi red da se narodni poslanici angažuju oko eliminisanja svih oblika privilegija, u korist građana koji su ih direktno ili indirektno birali kao svoje predstavnike. Najprije bi trebalo harmonizovati i Zakon o sukobu interesa koji predviđa da izabrani zvaničnik po isteku mandata određeni period ne može obavljati poziciju u javnom sektoru. Tim prije što je nelogično da neko ko je nekoliko mjeseci obavljao funkciju poslanika ili drugog zvaničnika godinu po isteku mandata koristi privilegije. Kod nas, na primjer, svi koje je opozicija smjestila ,,po dubini“ za sprovođenje izbora koje sada ne priznaju – primaju plate još godinu. Isto tako i oni na čija su oni došli mjesta, jer se malo ko vratio na prethodnu poziciju. Ovaj bi problem trebalo riješiti tako što zakonom treba stimulisasti poslanike i ostale zvaničnike da im se više isplati da se vrate na svoja ranija mjesta, ili da na drugi način riješe svoj radno-pravni status, jer svi koji se bave javnim poslom trebalo bi da budu svjesni rizika smjene, jer je to cijena javne funkcije.
Pobjeda
