U unutrašnjoj politici na udaru će biti Obamacare, odnosno Obamin zakon o zdravstvenom osiguranju, a veliku važnost će imati i kadrovsko popunjavanje Vrhovnog suda. Sudeći prema onome što je govorio u kampanji, od Trumpa se u spoljnoj politici može očekivati ono što Minton Beddoes naziva introvertnost. Tu će introvertnost nastojati da eksponira kroz autoritarni režimi. Kineski predsjednik Xi Jinping će nastojati da ispuni prostor koji će Sjedinjene Države isprazniti napuštanjem Transpacifičkog trgovinskog partnerstva, a Putin će mirno nastaviti sa svojom politikom, posebno prema Ukrajini.

Može se očekivati i trgovinski rat s Kinom uvođenjem zaštitnih carina, na udaru će biti i Pariški sporazum o klimatskim promjenama, a upitno je i kakva će biti američka pozicija na Bliskom istoku u pregovorima između Izraela i Palestinaca. Trump je zagovornik pregovora i postizanja mirovnog sporazuma, ali preseli li ambasadu SAD-a u Jerusalim, a ima naznaka da bi to mogao učiniti i priznati Jerusalim kao glavni grad Izraela, američka pozicija u tim pregovorima bit će znatno oslabljena.

U ekonomiji nas očekuje, piše Leo Abruzzese, nastavak najdužeg razdoblja slabog ekonomskog rasta u posljednjih pola vjekova. Nema naznaka snažnog oporavka kakav se očekivao nakon krize iz 2008. godine, a Economist Intelligence Unit predviđa globalni rast od 2,5 posto. Abruzzese napominje da EU već godinama raste po stopi od dva posto (ako i toliko), Japan se bori da dostigne stopu rasta od jedan posto, Kini se predviđa rast od šest posto (a u 2018. pad na četiri posto), i u tim okolnostima Indija kojoj se predviđa rast od 7,5 posto izgleda poput ekonomskog sprintera. Trumpova antitrgovinska politika će pogoditi svjetsku ekonomiju, smatra Abruzzese, ali ne 2017. godine, osim ako već u prvoj godini mandata ne započne carinski rat s Kinom.

Evropske će tradicionalne stranke i dalje biti nemoćne pred sve snažnijim populistima, a sljedeće godine u fokusu će biti, kako piše Matt Steinglass »bombastični plavušani«. Uspon ekstremnih stranaka i ljevice i desnice u Evropi je započeo znatno prije pojave Donalda Trumpa, piše Steinglass, a taj će uspon ove godine završiti, ali ne zato što te stranke više neće snažiti nego zato što one više neće biti ekstremne, odnosno neće imati graničnu poziciju. Zahvaljući snaženju, njihova pozicija više nije granična  nego su sve više u centru političke raspodjele moći.

Prvi veliki test za populiste biće parlamentarni izbori u Holandiji gdje će Geert Wilders (koga zbog boje kose zovu »veliki plavi Štrumf«) i njegova populistička Stranka slobode pokušati da pobjede, što ne znači da će uspjeti i formirati vladu. Mjesec dana nakon Wildersa u Holandiji, izbornu borbu vodiće francuska plavuša Marine Le Pen u pokušaju da postane prva predsjednica Francuske. U drugi krug gotovo sigurno ulazi, a kako sada stvari stoje predsjednica ipak neće postati. Nakon njemačkih parlamentarnih izbora kancelarka bi i dalje mogla biti Angela Merkel, ali moguća je posljedica talasa vala to da će Angela Merkel u Evropi biti nikada usamljenija.

Steinglass tvrdi i da taktika velikih tradicionalnih stranaka, stvaranje velikih koalicija kako bi suzbile populiste, više neće biti uspješna. Berto Šalaj, profesor na Fakultetu političkih znanosti, u izjavi za Novi list ustvrdio je da se tradicionalne velike stranke velikim koalicijama, formalnim poput one u Njemačkoj, ili neformalnoj poput one u Španiji, brane od rastućeg populizma. Ta odbrana za sada funkcioniše, ali je u nju ugrađena greška. Te stranke stvaraju koalicije između sebe i time potvrđuju upravo ono što populisti tvrde, a to je »svi ste vi isti«, smatra Šalaj.