Svako ko pliva u preduzetničkim vodama vrlo dobro zna šta je neizvjesnost. Zna kako izgleda u svim svojim formama: i kad je kao vrelo ulje na koje su vas bacili i kad je kao kuvanje na tihoj vatri.
Neizvjesnost je nešto na šta svako ko snosi isključivu odgovornost za svoj posao i poslove drugih ljudi može da računa. Možda ćete izbjeći neke stvari koje su zadesile druge ljude. Možda ćete biti pošteđeni klasičnih početničkih pehova. Ili nećete. Ali ono čega sigurno nećete biti pošteđeni je neizvjesnost.
Ljudi sa kojima razgovaram na temu preduzetništva često mi kažu da je upravo neizvjesnost razlog zašto se sami ne upuštaju u takvu avanturu. To su mahom sposobni, odgovorni ljudi, ali kažu da bi ih neizvjesnost pojela. I ona stvarno to radi.
Čak i ako ostavimo po strani okruženje u kom se poslovanje odvija, to jest sve te silne faktore koji su promjenljivi i kompletno van našeg domašaja, i dalje ostaje činjenica da je neizvjesnost u opisu posla preduzetnika.
Da li to znači da smo bespomoćni? Da ćemo se – vječno (dobro, možda ne vječno, ali dok god smo preduzetnici) – rvati sa njom, u pokušaju da je pobijedimo, da je ućutkamo, da na nju zaboravimo?
To jeste jedna od opcija. Svaki put iznova prolaziti kroz sve ono što nas na kraju dovede do osjećaja gubitka tla pod nogama. Zvuči dramatično? To je zato što jeste. Dakle, možemo da se stalno sa njom iznova borimo, ali šanse da je pobijedimo su nikakve. Možda ćemo imati periode kada ćemo moći da se ušuškamo u plodonosne poslovne poduhvate, kontinuirane projekte i stalne klijente, ali prije ili kasnije doći će vrijeme kada ćemo morati ne samo da se sa neizvjesnošću ponovo suočimo, već i da je prigrlimo, ako želimo da se pomjerimo sa tačke na kojoj smo sad. A i to je, inače, u opisu posla preduzetnika, zar ne?
Sa neizvjesnošću na „ti”
Postoje izvjesne stvari koje možemo raditi kako bismo neizvjesnost doživljavali kao dio svoje svakodnevnice, ali na način koji nam neće uzrokovati da iznova proživljavamo neprijatna osjećanja i sa njima prateće misaone procese. Ne smijemo zaboraviti ni na procese koji se pritom dešavaju u našem tijelu, a koji ga iscrpljuju. Jer, neizvjesnost je stres, a stres je opasnost po naše zdravlje, mentalno i fizičko.
Evo nekoliko stvari koje mogu biti korisne.
„Odljepljivanje”
Ovaj princip veoma je važan za promjenu pristupa koji imamo ka neizvjesnosti, a primjenljiv je na sve neizvjesnosti koje nas mogu snaći, ne samo na onu koja se odnosi na posao. Odlepljivanje koristim kao termin za prostor koji stoji između mene (moje ja) i posla koji radim. Taj posao mi možda jeste užasno važan i bavljenje preduzetništvom jeste nešto što istinski želim, ali to ne znači da sam ja svoj posao. Ja sam mnogo više od toga; svako od nas je. Jedna od stvari koje ja jesam je preduzetnik, a ta stvar – kao i sve ostale u životu – u samo jednoj sekundi može da prestane da postoji. Ta činjenica je zastrašujuća, ali evo je: sve što imamo u životu – ne samo materijalno, već svi odnosi sa drugim ljudima, sve do čega nam je istinski stalo – u jednoj sekundi može da nestane. Niko od nas ne zna šta nosi novi dan, niko od nas ne zna hoće li ga sjutra dočekati. Kako sad ta neizvjesnost izgleda pored one koja se svodi na „Možda se klijentu ne svidi moje rješenje”? Ovde, ipak, nije riječ o zastrašivanju, niti o principu manjeg zla („Možda sam u minusu, ali makar sam živ”), zato što to ne radi posao. Ne funkcioniše, jer svakom je njegova trenutna muka najveća. Zato se u tom malom prostoru, nastalom zahvaljujući „odljepljivanju” mene od mog posla, nalazi i jedno malo, ali ključno zrno slobode: Ja nisam moj posao. I moj posao će možda ukoliko sjutra da propadne i to neće biti lijepo ni prijatno, ali ja ću i dalje biti ja.
Prihvatanje
Nakon „odlepljivanja”, prihvatanje činjenice da je sve, uvjek i zauvjek, potpuno neizvjesno, pomoći će da se pomirimo sa neizvjesnošću. Prihvatanje ne znači negiranje, potiskivanje ili pokušaje da o tome ne mislimo (ili da tjeramo sebe da mislimo pozitivno). To je nemoguće – svi mislimo o tome, čak i kad ne želimo, neizvjesnost nam pokuca na vrata koja ne možemo da joj zalupimo ispred nosa.
Prihvatanje se prevashodno odnosi na to da znamo šta je neizvjesnost, kako ona izgleda i šta ćemo sa njom da radimo. A sve što treba da radimo je da je pustimo da bude ono što jeste – neizvjesnost, nelagodan osjećaj u stomaku, praćen brigom i nastojanjem da je smanjimo. Nećemo joj umanjivati značaj, ali nećemo od nje praviti nepobjedivo čudovište. Ona je samo to što jeste, i kada naiđe, možemo da je pustimo da obitava u našem prisustvu, da uočimo sve emocije, misli i tjelesne senzacije koje nam njeno prisustvo uzrokuje i onda – da ih pustimo. Da budu tu. Da odolimo porivu da se spasimo, da pobjegnemo, da sebe ubijedimo da će sve biti u redu. Jer možda neće, to ne znamo. To ne znači da će takvo prihvatanje biti lako i jednostavno, i ne znači da se više nikad nećemo naći u vrtlogu neizvjesnih okolnosti. Ne, to znači da radimo na tome da je doživimo kao nešto potpuno normalno i prirodno. Što ona i jeste. neizvjesnost nije falinka, mana, dio sebe koji bismo željeli da amputiramo; ona je sastavni dio života.
Balans
Uspostavljanje balansa odnosi se na presložnjavanje stvari u našoj glavi. Dakle, sa jedne strane imamo stvari na koje možemo da utičemo, kao što su poštovanje rokova, radna disciplina, svi napori i pokušaji koje činimo kako bismo došli do željenog rezultata. Sa druge strane stoji sve ono na šta nemamo uticaj: volja i namjere druge strane (klijenta, odnosno bilo koje strane od koje zavisi krajnji ishod), sreća (odnosno nedostatak iste), svi širi faktori koji se odnose na poslovanje (recimo, novi propisi i tome slično)… dakle, sve ono što je izvan opsega naše kontrole. Dok god znamo da činimo sve kako bismo došli do željenog rezultata, bićemo mirniji po pitanju svega onoga na šta ne možemo uticati. To ne znači da će neizvjesnost nestati, ali će se izmijeniti naša percepcija u vezi sa stepenom bespomoćnosti u datim okolnostima.
Podrška
Biti sam u neizvjesnosti sigurno je dvostruko teže nego dijeliti je sa nekim. Prisustvom drugih ljudi ona ne postaje manja, ali nam isto to prisustvo može pomoći da se ne osjećamo usamljeno u svom problemu. Podršku mogu da nam pruže ljudi koji su i sami u sličnoj priči, a to isto mogu biti i drugi bliski ljudi. Razgovor, druženje, smijeh, zajedničke aktivnosti… sve su ovo sjajne stvari za prevenciju, odnosno gašenje požara uzrokovanog stresom. Sa nekim ko nam je blizak možemo da pričamo baš o tome što nas muči, a možemo i o nekim sasvim drugim stvarima. Jedino što nije mudra strategija je osamljivanje i težnja da sami nosimo svoj teret. Mi ga svakako nosimo sami, isto kao što se sami rađamo i umiremo, ali to ne znači da nam kvalitetno provedeno vrijeme sa drugima ne može olakšati sve ono sa čime se suočavamo. Tu spada i sve ono što inače radimo da bismo obogatili ono svoje ja koje se ne svodi samo na posao (pecanje, skijanje, čitanje, šetnja…)
Svako ljudsko biće na planeti zna šta je neizvjesnost. Počne negdje tamo kod prvog pismenog iz matematike i više ne odlazi nikada. I, kako godine prolaze, sve je veća, jer je sve veći broj stvari oko kojih brinemo i koje su nam važne.
U preduzetništvu je ona sastavni dio svega što ono čini, ali sjetite se i svih dobrih stvari koje su vas na prvom mjestu i podstakle da budete preduzetnik. Nemojte ih izgubiti iz vida, jer se čitava stvar zapravo i svodi na to da li su pozitivne strane jače i važnije od onih negativnih. A neizvjesnost je samo jedna od njih. Tvrd orah, ali i dalje samo orah.
Autor: Ina Borenović, MojaFirma
