Iako u 2019. godini nema povećanja minimalne zarade, dodatnog oporezovanja luksuza, a zadržavaju se krizni porezi na plate, veće akcize na gorivo i veći PDV… ministar finansija Darko Radunović tvrdi da se pozitivni efekti snažnog privrednog rasta, koji je rezultat ukupnog rada Vlade, osjećaju i na nivou standarda građana.
“Naravno, svjestan sam da je to daleko od onog što nam je potrebno i čemu težimo, ali je trend uočljiv, a ciljevi bez sumnje dostižni. Visok standard građana mora proisteći iz jakog, strukturnog utemeljenja tržišne ekonomije u dobro profilisanom, efikasnom i stimulativnom okruženju. Dakle, standard građana mora biti “krem” na razvojnom “kolaču” države. Sve druge postavke u kojima se standard kratkoročno povećava jednostranim mjerama, bez utemeljenja u ekonomskom napretku države, zapravo predstavljaju populističko politikanstvo, a ne zdravu ekonomsku politiku”, poručio je Radunović u intervjuu “Vijestima”. Radunović za 1. januar 2020. godine najavljuje ukidanje kriznog poreza na plate koji je “privremeno” uveden 2013. godine, a povećanje minimalne zarade i uvođenje njenog neoporezivog dijela u momentu kada budu sigurni da tim mjerama daju novi stimulans privredi koji će rezultirati povećanjem baze poreskih obveznika, novom dodatnom vrijednošću i povećanom zaposlenošću.
Ministar je kazao da sa nivoom sive ekonomije od oko 30 odsto BDP-a, prema analizama referentnih međunarodnih organizacija, država i dalje ima ozbiljan problem koji je kočnica dinamičnijem ekonomskom razvoju i privrednom rastu i da je za rješavanje tog problema potreban sistemski pristup Vlade, a ne samo rad inspekcijski službi i Poreske uprave.
Ni od 2019. nema povećanja minimalne zarade i uvođenja neoporezivog dijela zarade, a ni dodatnog oporezivanja luksuza… Kada će većina građana da osjeti efekte rasta BDP-a koji Vlada ističe kao uspjeh?
Vaše problemsko pitanje moramo posmatrati u okviru ukupnih rezultata Vlade, a oni su, bar kada je riječ o ključnim makroekonomskim pokazateljima, zaista dobri. Nakon rasta BDP-a u 2017. od 4,7 odsto i skoro pet odsto u prva tri kvartala 2018. možemo reći da imamo vidljiv i mjerljiv pozitivan ekonomski trend. On je ostvaren u okolnostima fiskalne konsolidacije koju sprovodimo, a koja treba da trajno stabilizuje državne finansije uz istovremeno omogućavanje ekonomskog rasta. To je izuzetno zahtjevan posao, a ja sam veoma zadovoljan što ga uspješno sprovodimo i što se kroz rast BDP-a stvaraju sve opipljiviji uslovi za približavanje standarda naših građana standardu u zemljama Evropske unije.
Treba li podsjetiti da smo, uz visok stepen finansijske discipline, imali rast investicija i države i privatnog sektora kojim je opipljivo povećana zaposlenost. Obezbijedili smo nove subvencione modele u poljoprivredi i preduzetništvu, unaprijedili saobraćajnu infrastrukturu, podigli nivo našeg zdravstvenog sistema i očuvali obim socijalnih davanja, uz stabilnost isplata plata u javnom sektoru i penzija i uz poboljšanu javnu uslugu građanima i privrednim subjektima.
Iako sve naše dosadašnje aktivnosti poboljšavaju prvenstveno infrastrukturni ekonomski prostor, vjerujem da se pozitivni efekti snažnog privrednog rasta osjećaju i na nivou standarda građana. Naravno, svjestan sam da je to daleko od onog što nam je potrebno i čemu težimo, ali je trend uočljiv, a ciljevi, bez sumnje, dostižni. Visok standard građana mora proisteći iz jakog, strukturnog utemeljenja tržišne ekonomije u dobro profilisanom, efikasnom i stimulativnom okruženju. Dakle, standard građana mora biti “krem” na razvojnom “kolaču” države. Sve druge postavke u kojima se standard kratkoročno povećava jednostranim mjerama, bez utemeljenja u ekonomskom napretku države, zapravo predstavljaju populističko politikanstvo, a ne zdravu ekonomsku politiku.
Ovo pominjem zato što ima mnogo segmenata u kojima bih i ja, kao građanin, volio da vidim brži i bolji rezultat. Jedan takav segment je povećanje minimalne zarade i uvođenje njenog neoporezivog dijela. No, makroekonomski posmatrano, takve mjere će biti moguće samo ako ne ugrožavaju sadašnju, teško dostignutu fiskalnu uravnoteženost. Drugim riječima, u onom momentu kada budemo sigurni da takvim mjerama dajemo novi stimulans privredi koji će rezultirati povećanjem baze poreskih obveznika, novom dodatnom vrijednošću i povećanom zaposlenošću, ove mjere će biti uvedene. U protivnom, njihovo uvođenje je prijetnja finansijskoj stabilnosti koja ima opravdanost samo u populističko-demagoškoj sferi. U svakom slučaju, građani mogu biti sigurni da mogućnost povećanja minimalne zarade i uvođenja neoporezivog dijela primanja, kao i niz drugih opcija, jeste predmet naše pažnje gotovo na dnevnom nivou, kroz različite modele vrednovanja, parametrizovanja i analize. Vjerujem da ćemo već u toku 2019. godine imati i neke konkretne iskorake u tom smislu.
Najavili ste poboljšanje svih fiskalnih parametara: Kada će biti ukinut krizni porez na zarade koji je uveden “privremeno” 2013. godine? Krizne mjere su podrazumijevale veći PDV, akcize na gorivo… Šta ćete s tim?
Iako se fiskalna strategija Vlade odnosi na period do 2021. godine, mi, fakat, već sada imamo ukupno bolju strukturu po svim ključnim fiskalnim parametrima. Da ne bih nabrajao, dovoljno je pogledati uporedne tabele, ne samo naše interne, nego i analize nezavisnih eksperata i međunarodnih institucija.
Ako strategiju posmatramo fokusirano, uočićemo da je naš osnovni cilj ubrzana tekuća fiskalna održivost, dostizanje suficita u odnosu na tekuću budžetsku potrošnju, očuvanje privrednog rasta i dovođenje javnog duga u silazni trend, tako da već 2022. godine on bude ispod mastrihtskog limita od 60 odsto BDP-a. Kod takve sublimacije ciljeva, periodično i kratkoročno odstupanje pojedinih parametara u odnosu na strateško planiranje nema veliki značaj ako ne remeti ukupnu ciljnu sliku. Činjenica je da ta slika nije promijenjena, odnosno da smo na dobrom putu.
U tom smislu, ako ne bude eksterno indukovanih iznenađenja, planiramo da “krizni porez” ukinemo već od 1. januara 2020. godine, odnosno da se vratimo na proporcionalnu stopu od devet odsto za sve zarade. Uz to, tokom cijele 2019. godine, sa svim zainteresovanim stranama i socijalnim partnerima ćemo raditi na optimizaciji poreskih zakona i radi njihove veće stimulativnosti, i radi usaglašavanja sa evropskim zakonodavstvom. Ovdje prvenstveno mislim na Zakon o porezu na dodatu vrijednost, Zakon o poreskoj administraciji i Zakon o porezu na dobit. No, naglašavam da polazište u tim razgovorima i analizama mora biti dalje jačanje fiskalne održivosti.
Zaduženost Crne Gore je i dalje visoka, 2019. nedostaje budžetu oko 560 miliona eura za otplatu starih dugova i ostalih obaveza. Šta Vlada čini da se taj problem brže rješava i koji su najveći izazovi u javnim finansijama?
Crna Gora je u 2018. godini emitovala euroobveznice u iznosu od 500 miliona eura radi refinansiranja dijela postojećeg javnog duga. Ostvarili smo najnižu kamatnu stopu i najbolju ročnost od kada Crna Gora učestvuje na međunarodnom tržištu hartija od vrijednosti. Nakon toga smo dobili kredit od 250 miliona eura na osnovu prve garancije Svjetske banke. Ta garancija je, faktički, bila potvrda kvaliteta našeg paketa mjera fiskalne konsolidacije i naše dosljednosti u njegovom implementiranju.
Zahvaljujući uspješnom nastupu na međunarodnom tržištu u 2018. i snažnom ekonomskom rastu, Crna Gora je dobila pozitivne ocjene od međunarodnih finansijskih institucija i kreditnih agencija koje su poboljšale izglede našeg kreditnog rejtinga. Sve ovo pominjem jer smo, ozbiljnošću i dosljednošću naše finansijske, a posebno fiskalne politike, stekli solidan renome na tržištu, što prilično relaksira naše naredne planove u vezi sa upravljanjem dugom.
Novo zaduženje Crne Gore u 2019. iznosiće 370 miliona eura. Istovremeno, nešto više (373 miliona) će iznositi otplata prethodnih zaduženja inostranim povjeriocima. Dakle, ne samo da nema uvećanja duga već će se on, istina, ne u značajnom obimu (3 miliona), smanjiti u narednoj godini. Ovdje, naravno, izuzimam tranšu od 180 miliona iz ranije zaključenog aranžmana sa kineskom Exim bankom, za realizaciju autoputa Bar-Boljare.
Ostajemo na načelu zaduživanja samo u kontekstu otplate prethodno nastalih obaveza ili radi kapitalnog razvojnog investiranja. Uz to, poslije dužeg vremena, ulazimo u proces smanjenja spoljnog duga, što je dugoročna strategija Vlade sa ciljem da se do 2022. godine ukupni javni dug svede ispod nivoa od 60% BDP-a.
Budžet ste lani najavili kao odlično planiran, pa su bila dva rebalansa: Jeste li sigurni da 2019. za tim neće biti potrebe?
Rebalans budžeta nije, sam po sebi, znak nepažljivog ili površnog planiranja. Naime, u toku budžetskog perioda, mijenjaju se ambijentalne okolnosti. Pojavljuju se faktori koji nisu bili poznati i nisu se mogli predvidjeti pri sačinjavanju inicijalnog budžeta. Zatim, kod visokozavisnih ekonomija kakve su, u pravilu, ekonomije malih država, poseban uticaj imaju eksterni, odnosno globalni ekonomski tokovi. Ni po čemu se činjenica da smo 2018. godine imali dva rebalansa budžeta ne može smatrati dokazom slabosti u njegovom planiranju. Mi smo, kao nove faktore, imali poremećaj kalendara na tržištu akciznih proizvoda, zatim realizaciju otkupa akcija Elektroprivrede sa novih 35 miliona u budžetu. Na to je, prirodno, trebalo reagovati, odnosno rebalansom budžet primjeriti realnosti. Budžet za 2019. godinu je refleksija mjera ekonomske politike Vlade u srednjem roku, usmjerene na jačanje fiskalne stabilnosti i povećanje konkurentnosti, u cilju unapređenja kvaliteta života u zemji. Taj budžet je planiran shodno projektovanom makrofiskalnom okviru, sa ciljem da doprinese prelasku u zonu budžetskog suficita u 2020. godini. Danas ne vidim neke buduće razloge za njegovo potencijalno rebalansiranje, ali se neću libiti da predložim rebalans, ako se za tim pojavi potreba.
Zašto su prekršeni ciljevi iz fiskalne strategije i sanacionog plana (povećani su tekući izdaci, deficit, iznosi zaduživanja)? Čija je to odgovornost, Ministarstva finansija ili nekih drugih resora?
Ako bilo koji strateški dokument, pa i fiskalnu strategiju, tretiramo kao Bibliju, a svaku njenu stavku kao entitet za sebe, a ne kao dio cjeline, možemo govoriti o segmentnom kršenju. Međutim, to je pogrešno. Strateški dokumenti predstavljaju okvir u kome se krećete po putanji koja je optimalna u konkretnoj jedinici vremena, da biste dostigli formulisani glavni cilj ili više njih. U takvom poimanju, nema govora o kršenju opredjeljenja definisanih fiskalnom stategijom. Mi smo, slijedom strategije, i dalje na putu pune fiskalne konsolidacije, dostizanja budžetskog suficita i stvaranja preduslova za dovođenje javnog duga na silaznu putanju.
Blaga odstupanja budžetskog deficita i sporiji prelazak u suficit u odnosu na dinamiku predviđenu strategijom ne mijenjaju tu sliku, jer su razlozi racionalne prirode. Mislim na povećanje ulaganja u zdravstvo i na troškove jačanja administrativnih kapaciteta javnog sektora. Ubrzanju projektovanog konsolidacionog smjera doprinijeće i neke mjere koje nijesu opisane strategijom, kao što je optimizacija broja zaposlenih u javnom sektoru i efekti uvođenja ekonomskog državljanstva. Kada je riječ o javnom dugu, iznos nedostajućih sredstava predviđen Zakonom o budžetu za 2019. je isti kao u fiskalnoj strategiji do 2020. godine i u tom pogledu nema odstupanja. Čak je i zvanična projekcija Vlade iz decembra 2018. u pogledu kretanja javnog duga povoljnija nego ona koju predviđa strategija. Javni dug će na kraju 2019. godine iznositi oko 67,8 odsto BDP-a, a fiskalna strategija “cilja” 74 odsto BDP-a. To je faktičko ubrzanje obaranja javnog duga.
Možda ponude obveznice građanima i privredi
Bili ste u bankarskom sektoru. Da li smatrate da je za malo tržište poput Crne Gore previše banaka? Najavili ste da će se država zadužiti većinom kod domaćih banaka: koja je sada njihova prednost u odnosu na međunarodno tržište?
Neprofesionalno bi bilo davati uprošćenu ocjenu u vezi sa tim da li je broj banaka koje posluju na nekoj teritoriji optimalan. To mora određivati i uređivati samo tržište. Dakle, po zainteresovanosti naših banaka, zaključujem da ima dovoljno prostora za ovoliki broj. Sa aspekta crnogorske ekonomije, veći broj banaka znači i veću konkurenciju, a to je svakako poželjno.
Kada je riječ o zaduženjima države, mi ćemo kreditore klasifikovati samo prema kvalitetu ponude, odnosno prvenstveno prema ročnosti i cijeni novca. Drugim riječima, domicil kreditora nam neće biti odlučujući faktor. Štaviše, mi ne smatramo da samo banke treba da budu opcija za naša zaduženja. Iskustvo sa uspješnom emisijom euroobveznica upućuje nas na mogućnost da emitujemo i obveznice za domaća fizička i pravna lica, sa više ročnih opcija i sa obostrano povoljnom kamatom. Time bismo aktivirali sadašnji pasivni kapital koji nije u ekonomskim tokovima. S druge strane, uveli bismo novi finansijski instrument na domaće tržište hartija od vrijednosti. Ova mogućnost je saglasna sa strategijom upravljanja javnim dugom i mi ćemo joj posvetiti punu analitičku pažnju u narednom periodu.
Siva ekonomija ozbiljan problem
Šta planirate da radite u 2019. u vezi sa daljim smanjenjem sive ekonomije?
Sa nivoom sive ekonomije od oko 30 odsto BDP-a, prema analizama referentnih međunarodnih organizacija, mi i dalje imamo ozbiljan problem i, rekao bih, ozbiljnu kočnicu dinamičnijem ekonomskom razvoju i privrednom rastu. Istina, neki rezultati Komisije za suzbijanje sive ekonomije su vrlo dobri i vidljivi, no sve to je još daleko od ciljeva koje želimo dostići.
Siva ekonomija nije samo problem sa aspekta zaobilaženja fiskalnih obaveza prema državi, već i u kontekstu nelojalnog narušavanja principa ravnopravnosti kao osnove konkurencije na tržištu. Problematiku sive ekonomije ne smijemo posmatrati kao fragmentarni zadatak ovog ili onog organa ili institucije. Radi se o paralelnom kvaziekonomskom sistemu koji ima veliki stepen fleksibilnosti, odnosno “uvlačenja” u sve pore koje nisu pokrivene zakonskim okvirom i efikasnošću države. Dakle, ne možemo svesti borbu protiv sive ekonomije samo na rad inspekcijskih organa i Poreske uprave, odnosno na represivno postupanje. Potreban je sistemski pristup koji Vlada pokušava da implementira upravo kroz multilateralni pristup pomenute Komisije.
(Vijesti online)
