Rođen je 19. februara 1954. godine i ispred raskošnog imena koje je opredeljeno poreklom i tradicijom, a koje je glasilo: Brasilero Sampaio de Souza Vieira de Oliviero, samouki otac, zaljubljenik u filozofiju antičke Grčke, stavio je – Sokrates. To ime bacilo je u sjenku sva ostala. Uprkos očevoj žarkoj želji da mu sin postane filozof, Sokrates se opredijelio za medicinu i završio studije mada nikada nije postao ljekar. Tokom školovanja je kao svako muško u Brazilu pikao loptu i pokazao da ima talenta pa su ga pozvali da se pokaže u klub Corinthians (Korinćani) u San Paolu. Bio je to “polisportski” klub u kojem se pored fudbala igrao rukomet, odbojku, košarku, plivanje, tenis.

Osnovan 1910. godine prolazio je razdoblja od zvijezda do prašine više puta. U vrijeme kada je Sokrates zaigrao u njemu nosio je posprdni nadimak “faz-me-rir” (zasmijava me). Sokrates je odmah pokazao da umije ne samo da igra nego i da nadahnjuje ostale igrače koji su ga zavoljeli i oslovljavali sa “Doutor” (doktor). Lijep, po nekima čak uzor lepote, dobar dribler, ali lijen da potrči za loptom, u 298 utakmica koje je odigrao dao je 172 gola što nije naročiti učinak za centarfora. Ipak, bio je nesporni miljenik publike.

Osokoljen naklonošću publike, u vrijeme kada se fudbal gledao na stadionima, a ne na TV, počeo je puni stadione, ali i da propagira svoje shvatanje jedinstva fudbala i politike. Prvo je obznanio teoriju da i u fudbalu postoji “podjela rada” na dvije kategorije igrača – na one koji trče i one koji misle. Sebe je, dakako, vidio među misliocima pa je tako stekao i drugi nadimak “Filosof”. Svoju “filosofiju” je razvijao dalje, pa kako je bio talentovan i kao agitator uspio je da ubijedi ostale igrače i upravu kljuba da treba uvesti demokratiju u sport koji sve više gubi od čari igre i srlja u kriminalizovani profesionalizam. Njegova koncepcija je bila jasna – sindikat i samoodlučivanje. Svi zajedno: igrači, treneri, ljekari, treba da se učlane u sindikat i da donose odluke. Kada se nešto izglasa većinom glasova onda je svako

obavezan da to sprovodi bez prava na oponiranje – demokratski centralizam.

Morao je biti ubjedljiv, imati autoritet, znati šta hoće, kad je njegov klub povjerovao da ga Sokratesova politika može spasti od propasti u koju je polako klizio. Nove ideje, nov pristup, nov elan i počinje niz pobjeda na utakmicama. Igrači prosto u transu iz utakmice u utakmicu trijumfuju – dok publika ludi za njima vidjevši u konceptu sportske demokratije odstupnicu za diktaturu hunte koja je vladala Brazilom. Utakmice na kojima Sokratesovi Korinćani pobjeđuju postaju pozornica neviđenog oduševljenja na kojoj se odigrava generalna proba pobjede demokratije nad diktaturom. U sezoni 1982/3. godine Korinćani posle više od tri decenije tavorenja osvajaju prvenstvo najfudbalskije nacije na planeti. Dvije godine kasnije u Brazilu demokratija izborima preuzima vlast od vojske. To dakako nije samo zasluga Sokratesa i njegovog kluba, ali da su doprinijeli nema nikakve sumnje.

Sokrates, neobuzdani Latinos, kome je još slava udarila u glavu dozvoljava sebi, da pije, puši, juri djevojke i sve manje trenira. Njegova slava počinje da se topi, pa svjestan toga napušta Brazil i odlazi prvo u Španiju, a zatim u Italiju gdje igra u Fiorentini. Ostaje samo jednu sezonu, ne uspijeva da se uklopi i sve više bježi u alkohol. Vraća se u Brazil postaje fudbalski komentator i kolumnista uglednog nedjeljnika Carta Capital. Posle jedne večere pada u komu zbog trovanja hranom. Alkoholom žestoko načeti organizam nije izdržao. Kada je njegov klub 1983. godine osvojio prvenstvo Brazila, bila je nedjelja i tada je uskliknuo: Jedino što želim je da umrem u nedjelju, na dan kada sam dokazao Brazilu i cijelom svijetu da sam bio u pravu. U nedjelju 4. decembra 2011. godine umire Sokrates u 57. godini života ostvarivši tu svoju želju.

Na priču o Sokratesu i njegovom trijumfalnom modelu sportske demokratije naletio sam prebirajući napise o samoupravljanju. Iz Argentine koja se prva povela za jugoslovenskin primjerom samoupravljanja i njemačkom participacijom, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog vijeka širio se talas zadrugarstva i samoupravljanja u cijeloj Latinskoj Americi. Brazilski primjer koji je, kako biografi naslućuju, bio inspiracija Sokratesu je kompanija SEMCO. Kada je pokrenula svoj eksperiment 1980. godine imala je 100 zaposlenih i prihod od 4 miliona dolara, opterećena dugovima nailazila je na zid bankarskog nepovjerenja. Banke su odbijale da daju nove kredite dok ne budu isplaćeni stari. Prijetio je bankrot.

Sin tadašnjeg vlasnika, Rikardo Semler, kojem je otac predao firmu nemoćan da se bori za njen spas, školovan u Americi i pod uticajem novih ideja poznatih kao Managing Without Managers otpustio je većinu rukovodilaca i riješio da u svojoj kompaniji upravu povjeri zaposlenima. Za pet godina kompanija je uspjela da vrati sve dugove, da poveća obim poslova na 37 miliona dolara i da joj stopa profita iznosi 10 odsto. Već 2003. imala je 212 milona obrta. Udruženje menadžera, sindikalna konfederacija i mediji proglasili su SEMCO najboljom kompanijom u Brazilu 1988. godine. Slijede i druga priznanja: Wall Street Journal proglašava Rikarda Semlera za najuspešnijeg biznismena Latinske Amerike 1990. godine, dvije godine kasnije opet isto priznanje. Time i World Economic Forum uvrštavaju Semlera u 100 globalnih mladih lidera. O njemu i njegovom poduhvatu ima na Amazonu 14 knjiga! Danas njegova u svijetu poznata kompanija ima preko 3.000 zaposlenih i sopstveni institut.

Na skupu industrijalaca 2014. godine izložio je svoj koncept: “Razmotrili smo stanje i rekli, hajde da se obratimo našim ljudima, hajde da povjerimo njima kompaniju iz koje ćemo ukloniti sve dosadne školske aspekte, to kad ćete doći, to kako ste odjeveni, to šta ćete reći, to šta nećete reći, i vidjeti šta ostaje što je važno. Iz toga se nametnulo pitanje koje glasi: Kako ćemo voditi računa o ljudima? Ljudi su jedino što imamo”

Niti je Rikardo Semler samoupravljač, niti je to bio neobuzdani Sokrates, niti sam ja samoupravni dogmata i propagator da im to prišijem. Moja je želja da u ovoj zabilješci pokažem kako je poštovanje individue i ukazano povjerenje “radnom čovjeku” najefikasniji put ka uspjehu i skladu u preduzeću, klubu i društvu. Sklon sam da vjerujem kako je to bio smisao favorizovanog samoupravljana u preduzećima i samouprave u teritorijalnim zajednicama i kod nas. To što je taj eksperiment, makar i kao moguća alternativa, zakonom o totalnoj privatizaciji uništen u korijenu, plaćamo i plaćaćemo još dugo. Postoji izreka: Na ludog kiša, na ludog suša.

Milutin Mitrović

Izvor: Bif.rs