Ako šest zemalja Latinske Amerike predvođene Argentinom, Čileom i Bolivijom formiraju najavljeno udruženje za litijum koje bi funkcionisalo po principima OPEC-a, one bi u svojim rukama držale preko dvije trećine procijenjenih globalnih rezervi ovog metala. Latinska Amerika može mnogo da dobije ovim udruživanjem, i suprotno, puno da izgubi ukoliko se bude ponašala kao posvađane balkanske zemlje, ističe se u analizi Latinoameričkog strateškog centra za geopolitiku.
Prvi čovjek Čilea Gabrijel Borić, osim što nosi nezvaničnu titulu najmlađeg predsjednika u svijetu, prošlog mjeseca je svrstan i među „litijumske nacionaliste“. Tako agencija Rojters naziva nastojanje sve većeg broja zemalja da ovaj resurs, preko potreban proizvođačima električnih automobila, stave pod državnu kontrolu. Predsjednik Čilea je, naime, polovinom aprila najavio da će tamošnja vlada nacionalizovati industriju litijuma. Ovakva odluka je izazvala mnoštvo komentara među ekonomskim analitičarima, uključujući i reakcije da će to biti šok za svjetsku energetsku tranziciju, ali i za čileansku ekonomiju jer će zamrznuti vitalna strana ulaganja u zemlji.
Ova južnoamerička država je drugi najveći proizvođač litijuma u svijetu, sa četvrtinom udjela u globalnoj proizvodnji i najveći izvoznik ovog metala. Prošle godine, Čile je izvezao litijuma u vrijednosti od 980 miliona dolara, najviše u Kinu, Južnu Koreju i Japan, a potom u Belgiju i Sjedinjene Države. Doprinos rudarskog sektora BDP-u je lane premašio 11% i predstavljao je više od polovine ukupnog izvoza zemlje, a dva proizvođača litijuma, kompanije „Albemarle“ i „SQM“ koje snabdijevaju firme „Tesla“, „LG Energy“ i druge proizvođače električnih vozila i baterija, uložile su prošle godine u razvoj poslovanja oko 2,3 milijarde dolara.
Suprotno ocjenama da će proterati strane investitore, Borić je istakao kako nacionalizacija litijuma predstavlja razvojnu šansu za Čile da pređe na održivu ekonomiju, koja neće urnisati životnu sredinu. Država će u svim budućim projektima imati kontrolni udio preko javnog preduzeća, koje bi bilo partner privatnim rudarskim kompanijama. Vlada neće raskinuti postojeće ugovore, ali će pregovarati sa proizvođačima o učešću države u poslovanju prije njihovog isteka, a prema Borićevim riječima, razgovori sa kompanijama „Albemarle“ i „SQM“ će započeti već polovinom godine.
Čileansko državno preduzeće „Codelco“, najveći svjetski proizvođača bakra, i državna rudarska kompanija „Enami“ dobiće ugovore za istraživanje i eksploataciju litijuma u pustinji Atakama, gdje se sada realizuju privatni projekti. U ostalim solanama za koje je procijenjeno da imaju značajne rezerve ovog metala, privatne kompanije će moći da se nadmeću za posao zajedno sa nacionalnim preduzećem.
Predsjednik Čilea je najavio i da će vlada osnovati posebno odjeljenje za unapređenje tehnologije eksploatacije litijuma, kako bi se što više smanjio razarajući uticaj na životnu sredinu. Čile će ubuduće odobravati samo projekte koji koriste novu tehnologiju, direktnu ekstrakciju litijuma (DLE), bez oslanjanja na tradicionalni proces isparavanja zbog kojeg je ova zemlja, kako se procjenjuje, u posljednje tri decenije izgubila oko 433 milijardi litara vode.
Državni udar na metale
Borićeva „šokantna najava“ i nije toliki šok ako se ima u vidu da sve više država u razvoju na različite načine ograničava pristup svojim rudnim resursima, pa su tako samo tokom nekoliko poslednjih meseci Indonezija, Zimbabve i Mianmar zabranili izvoz najvažnijih metala. U Argentini se razmatra predlog i detaljno razrađena ekonomska računica da li bi eventualna nacionalizacija litijuma dugoročno bila isplativija za domaću ekonomiju, dok je Meksiko još u aprilu prošle godine nacionalizovao svoja nalazišta. Procjenjuje se da Meksiko ima oko 1,7 miliona tona rezervi ovog metala i premda desetak stranih kompanija ima aktivne rudarske koncesije u toj zemlji, njen predsjednik Andres Manuel Lopez Obrador je najavio da će one biti revidirane u skladu sa nacionalizacijom i odlukom da se oformi državno preduzeće za eksploataciju litijuma.
Uprkos činjenici da je ova latinoamerička država u „dvorištu SAD“ tradicionalno okrenuta saradnji sa Sjevernom Amerikom i Kanadom, Meksiko je jedan od vrlo aktivnih zagovornika južnoameričke „litijumske inicijative“ koju su prošlog jula pokrenule Argentina, Čile i Bolivija. Riječ je o ideji koja je mnogo šira od uspostavljanja nacionalne kontrole nad eksploatacijom litijuma, jer ima za cilj da integriše države u ovom dijelu sveta na način koji bi im obezbijedio da budućim investitorima nametnu sopstvene uslove i mnogo bolje iskoriste svoje prirodne resurse u proizvodnji baterija za električne automobile.
Ova inicijativa pobudila je strahovanja među stranim ulagačima, budući da je „litijumski trougao“ koji čine Bolivija, Čile i Argentina toliko strateški važan da ga je Svjetski ekonomski forum proglasio ključnim za globalnu energetsku tranziciju. Prema procjenama Američkog geološkog instituta (USGS), od ukupno 86 miliona tona identifikovanih rezervi litijuma u svijetu, Bolivija je „domovina“ za 21 miliona tona, Argentina raspolaže sa 19,3 miliona a Čile sa 9,6 miliona tona.
Ulaganja u ovaj sektor u Argentini, koja je četvrti proizvođač litijuma u svijetu, prošle godine su iznosila 1,5 milijardi dolara, sa procjenama da će investicije porasti na preko pet milijardi u narednih nekoliko godina. Međutim, zbog povoljnije poreske politike i niskih naknada za rudarske kompanije za iskopavanje litijuma od svega 3% u poređenju sa Čileom gdje su one progresivne i dostižu do 40%, država ostvaruje male prihode od eksploatacije ovog metala, koji su za ovu godinu procenjeni na svega 7,7% predviđenog izvoza.
Bolivija, koja već decenijama ima državni monopol nad eksploatacijom litijuma, pak najviše zaostaje u komercijalizaciji. Državna kompanija „YLB“ je lane izvezla svega oko 600 tona litijuma, i to u Kinu, Rusiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Međutim, nakon potpisivanja ugovora u januaru ove godine sa kineskim konzorcijumom „CBC“ vrijednim milijardu dolara, bolivijska vlada je najavila da će proizvodnja i izvoz baterija za električne automobile početi već 2025. godine, ali mnogi komentatori sumnjaju da je taj rok realan.
Diktat „litijumskog šestougla“
Bez obzira na vrlo različitu situaciju u ove tri države i činjenicu da su jedna drugoj konkurenti, njihove vlade su inicirale ekonomsko ujedinjavanje. Nakon osnivanja Komore Latinske Amerike za litijum, koju čine mala i srednja preduzeća iz ovog dijela svijeta, Argentina, Bolivija i Čile su pozvali Meksiko, Peru i Brazil da im se pridruže i da zajedno osnuju Latinoameričku organizaciju zemalja izvoznica litijuma (OLPEL), koja bi funkcionisala na sličan način kao i Organizaciji zemalja izvoznica nafte (OPEC).
Latinoamerički strateški centar za geopolitiku (CELAG) je jedan od najaktivnijih pobornika ove opcije, čiji stručnjaci ističu da je u vrijeme sveopšteg protekcionizma, integracija tržišta litijuma u Južnoj Americi istorijska šansa za ovaj region da zadobije daleko značajniju ulogu u svjetskoj energetskoj tranziciji. „U tom kontekstu, Latinska Amerika može mnogo da dobije ako se ekonomski poveže radi zajedničkog interesa, ali i mnogo da izgubi ako se bude ponašala kao posvađane balkanske zemlje, od kojih svaka vuče na svoju stranu i tako radi u korist sopstvene štete“, upozorava se u analizi koju je nedavno objavio CELAG.
U istraživanju se navodi da Argentina, Čile i Bolivija drže zajedno 64% svjetskih rezervi litijuma, te da bi udruživanjem sa Meksikom, Peruom i Brazilom, taj udio porastao na 68%. „Ukoliko bi se povezala, Latinska Amerika bi imala ključ za novi ekonomski scenario u pogledu energetske tranzicije i siguran izvor deviza za svoje privrede“, navode stručnjaci u CELAG-u. Prema njihovoj procjeni, potražnja za litijumom u svijetu će se povećati za 42 puta do 2040. godine, dok bi u slučaju ekonomske integracije, u istom periodu izvoz litijuma iz ovih šest država dostigao 530 milijardi dolara godišnje, pri čemu bi u Boliviji, Argentini i Čileu litijum mogao da premaši 80% ukupnog izvoza rudarskog sektora.
Vladimir Adonov
Biznis & finansije 209, maj 2023.
