Danijel Boldor je za rumunsko tužilaštvo kriminalac koji se obogatio izvozeći mulj za koji je tvrdio da je koncentrat vrijednih metala. Za njegove sunarodnike Rome, on je heroj koji ih je spasao bijede. Za dio rumunske javnosti, „kontraverzni biznismen“ je „ekološki“ Robin Hud, jer je vratio đubre onima koji su od Rumunije napravili smetlište.
Ove godine očekuje se konačna presuda u postupku koje je javno tužilaštvo u rumunskom gradu Konstanci pokrenulo još 2018. protiv Danijela Boldora, osumnjičenog za pranje novca, carinske prevare, falsifikovanje dokumenata, prikupljanje i transport opasnog otpada i utaju poreza. Ukoliko bude osuđen, Boldoru prijeti kazna do deset godina zatvora za pobrojana krivična djela, koja na prvi pogled djeluju kao tipična biografija još jednog u nizu „kontraverznih biznismena“.
Ipak, ova priča je daleko od tipične i ima više verzija. Javni tužilac u ovom procesu Teodor Nita, tvrdi da je Danijel Boldor kriminalac koji je izveo jednu od najvećih prevara u istoriji postkomunističke Rumunije, ali i da je on „veoma pametna osoba, čija je najveća vještina da se predstavi kao častan čovjek“. Nasuprot tome, Boldor je za stanovnike svog rodnog mjesta, rudarskog gradića Baja Mare u Transilvaniji gdje većinom žive Romi, heroj koji je spasao tamošnje ljude teške bijede i vratio im dostojanstvo.
Treća verzija prisutna u rumunskoj javnosti predstavlja Boldora kao „ekološkog“ Robina Huda, koji je zajedno sa sirotinjom „preveslao“ bogate preokrenuvši tok opasnog otpada. Prema ovoj varijanti, umjesto da kao mnogi njegovi sunarodnici u dogovoru sa stranim kompanijama uvozi otpad koji je pretvorio Rumuniju u smetlište, on je izvozio gomile beskorisnog transilvanijskog mulja širom svijeta. Prodavao ga je stranim firmama „pod firmom“ da su to koncentrati vrijednih metala i na tome zaradio bogatstvo ne samo za sebe, već i za mnoge svoje komšije.
Četvrta verzija potiče od samog Danijela Boldora, koji izjavljuje: „Ja nisam ciganski kriminalac, ja sam Ciganin koji je izgradio svjetski uspješnu korporaciju. Za razliku od evropskih nevladinih organizacija koje insistiraju da nas nazivaju Romima ali ništa nisu uradile za nas a novac za te projekte su stavile u svoj džep, ja sebe i svoje nazivam Ciganima, ali ovi Cigani ovdje voze BMW i žive u luksuznim kućama zahvaljujući meni. Država ništa nije učinila za ove ljude, a sada, pošto sam postao suviše veliki igrač, državni mafijaši žele da me izbace iz igre, kako bi nastavili da zarađuju na đubretu kojim su zagušili Rumuniju“.
El Dorado pod smećem
Ova saga o đubretu, u kojoj se o istom trošku prepliću rodoljublje, korupcija, kriminal i kao što će se pokazati licemjerje koje daleko prevazilazi granice Rumunije, počinje još u vrijeme sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tada je u neposrednoj blizini gradića Bija Mare punom parom radilo državno preduzeće „Kuprum“, u to vrijeme najveći metalski kompleks u Evropi koji je mjesečno prerađivao tone dragocjenih ruda, najviše zlato i bakar. Posle pada komunističkog režima, od fabrike koja se prostirala na površini od oko sto fudbalskih terena ostali su samo ruševine zarasle u korov i veliki boj ljudi bez posla.
Stoga su mnogi počeli da odlaze u inostranstvo, što je učinio i Danijel Boldor, koji se sa 24 godine zaputio 2001. u Veliku Britaniju. Zaposlio se kao fizički radnik na gradilištima, da bi vremenom pokrenuo sopstvene građevinske poslove. Partneri iz tog perioda ga opisuju kao veoma uspješnog preduzimača, ali i škrtog na riječima, koji nikada ništa nije otkrivao o svojim poslovima. Boldor se kao imućan poslovni čovjek vratio 2011. iz Britanije u svoje rodno mjesto.
Njegova verzija priče glasi da je to učinio kako bi njegovao ostarjele i bolesne roditelje. Ubrzo je u razgovoru sa jednim od bivših rudara saznao da se u močvarnom đubrištu koje okružuje Bija Mare, krije El Dorado. Naime, nekadašnja fabrika je sa svakom tonom prerađenog zlata i drugih minerala, bacala bar još jednu tonu zemlje koja je takođe sadržala dragocjene metale, ali u premalim količinama da bi njihovo vađenje bio isplativo sa ondašnjom tehnologijom. Boldor je kao građevinski preduzimač znao da trgovci širom svijeta tragaju za takvim rudnim koncentratima, koji se najviše koriste u građevinskoj i elektronskoj industriji, naročito u Kini i Južnoj Koreji. Za razliku od uobičajenog industrijskog otpada koji u prosjeku sadrži tek oko 4% metala, otpad koji se klasifikuje kao rudni koncentrat, mora u svom sastavu da ima najmanje 30% metala.
Boldor je riješio da se baci na novi posao i da od ruševina i mulja napravi bogatstvo. Otvorio je 2013. godine kompaniju „Exitico SRL“, kupio veliko skladište, industrijske mašine i kamione i zaposlio Rome iz svog mjesta da za njega vade i pakuju otpad koji je on počeo da izvozi kao „koncentrat metala“ po svijetu.
Svi pošteni
Proces trgovine je izgledao ovako. Iskopani otpad se vagao, pakovao u posebne vreće i zapečaćen se tovario na kamione koji su odvozili ovaj tovar u luku u Konstanci, gdje su ga nadležni podvrgavali raznim hemijskim ispitivanjima kako bi dobio dozvolu za izvoz. Tokom naredne četiri godine, Boldor je izvezao deset miliona tona ovakvog otpada u Kinu, Singapur, Makao, Vijetnam, Južnu Koreju, Ujedinjene Arapske Emirate, Južnu Afriku, SAD, Belgiju i Španiju. Svi ovi kupci dobili su laboratorijske nalaze koji potvrđuju da se u koncentratu mulja pronađene veće količine vrijedne rude.
Boldor je u pomenutom periodu na izvezenom otpadu prema zvaničnim papirima zaradio više od šest miliona eura. Životni standard u nekada siromašnom rudarskom mestu Bija Mare je naglo skočio, a Boldor se i dalje šetao u trenerci iako je u međuvremenu kupio još devet kompanija i nekoliko parcela u Rumuniji, akcije u jednom skijalištu u Švajcarskoj i luksuzni stan u Dubaiju.
Problemi su počeli 2016. godine sa tovarom koji je spakovan u 123 kontejnera i poslat za Kinu. U papirima je pisalo da je riječ o 2.700 tona rudnog koncentrata koji sadrži 39% bakra. Ali kada su tovar pregledali nadležni u luci Šangaj, on im se učinio problematičnim i poslali su ga na dodatna ispitivanja. Nalazi iz kineskih laboratorija su pokazali da je riječ o običnom šutu koji je sadržao svega 2% bakra, ali je zato u sebi imao višak arsena i kadmijuma, koji se često nalaze u rudarskom otpadu.
Kinezi su o ovome obavijestili rumunske vlasti, koje su naložile javnom tužilaštvu u Konstanci da ispita o čemu se radi. Tužilac Teodor Nita, koji je pokrenuo istragu, izjavio je kasnije da je na prvi pogled sve djelovalo besprekorno. Boldor je imao račune u najboljim evropskim bankama, dozvolu za rad u SAD, zapošljavao je kvalifikovane inženjere od Paname do Turske a klijenti su mu se stalno vraćali.
Ali potom se javio još jedan kupac koji je tvrdio da je prevaren na isti način kao i Kinezi. Roberto Santos, direktor jedne španske kompanije za preradu rude, požalio se da je od Boldora kupio 112 tona koncentrata bakra za koji je platio 120.597 eura. Kada je stigao tovar, učinio mu se sumnjivim, a njegove zebnje da je u pitanju obično smeće potvrdili su nalazi u španskim laboratorijama. Tražio je svoj novac nazad, ali Boldor mu ga nikad nije vratio i više se nije javljao na telefon. No, zato su počeli da se javljaju investitori iz Velike Britanije i SAD koje je Boldor ubijedio da ulože u njegov posao, optužujući ga da godinama nisu dobili ni centa od obećane zarade.
Tužilac Teodor Nita je posle dvije godine istrage prikupio dokaze da je otpad koji Boldor izvozi gomila opasnog smeća, te da firma „Exitico SRL“ ima brojne lažne račune i zvanično je 2018. godine protiv njega podigao optužnicu. Boldor pak kaže da će na kraju ispasti kako je samo on zločinac a svi drugi pošteni, navodeći da se u ovom procesu ne tereti niko od državnih službenika koji su godinama odobravali izvoz njegovog tovara. Boldor tvrdi i da su kineska i španska kompanija koje su ga tužile za prevaru, njegov otpad preprodale dalje širom Azije i Afrike, kao koncentrat vrijednih metala.
Zorica Žarković
Biznis & finansije 207, mart 2023.
