Kada se održavaju izbori za predsjednika SAD cijeli globus prati ovaj događaj. Riječ je o najmoćnijoj sili na svijetu i sve druge države vode računa koja politička opcija upravlja iz Bijele kuće.
Slično je i sa dolarom, rezervnom svjetskom valutom kojom se najviše plaća u međunarodnoj trgovini. Stoga je razumljivo da svi prate dešavanja u vezi sa američkom valutom, pokušavajući da anticipiraju buduća kretanja na finansijskim tržištima.
Stranačka prepucavanja
Upravo ovih dana zbivanja su dinamična, povremeno i dramatična. Još prije mjesec i po dana američka ministarka za finansije Dženet Jelen je upoznala Kongres SAD sa potrebom da se do 1. juna poveća granica zaduživanja američke države sa sadašnjih 34.700 za dodatnih 729 milijardi. U suprotnom, Vlada SAD ne bi mogla da se zadužuje, pa bi mnoge obaveze ostale neisplaćene. Prvo bi izostale plate državnim službenicima i isplate vojnim stručnjacima. Možda bi najkrupnije posljedice bile loš uticaj na poziciju dolara i na atraktivnost hartija od vrijednosti na američkom tržištu.
Jelen je otvoreno ukazala da bi eventualna nemogućnost zaduživanja Vlade SAD gotovo momentalno podstakla visok rast kamata, oštru recesiju i snažan pad zaposlenosti. Ipak, republikanci u Kongresu uslovljavaju pristanak smanjenjem državnih subvencija „zelenoj industriji“ i odustajanjem od plana da se (nekadašnji) studenti oslobode obaveze vraćanja studentskih kredita.
Problem je što su u pitanju davanja koja upravo grade imidž Demokratske stranke. Drugim riječima, traži se da rival odustane od onog po čemu je prepoznatljiv i na čemu zasniva stranački program. Ostaje još pola mjeseca da se vidi kraj igre – dotle ćemo pratiti prepucavanje demokrata i republikanaca.
Inflacija remeti planove
Nije teško primijetiti da se ista priča ponavlja iz godinu u godinu, pa sve izgleda na reprizu. Ipak, dobro je znati da podizanje dopuštene granice zaduženja znači, jednostavno rečeno, štampanje dolara, valute koja je glavna u međunarodnim finansijama. Ova funkcija čini da monetarna politika dolara igra značajnu ulogu u ekonomiji svake države na svijetu.
Sve države kupuju američku valutu i njome se koriste. Zato sve ono što se dešava sa dolarom se u određenoj mjeri reflektuje na cijelu planetu. U svakom trenutku je oko 70 odsto dolara u upotrebi izvan SAD. Tako će se za relativno kratko vrijeme i 70 odsto doštampanih dolara naći širom meridijana. Time je i inflacija izazvana prevelikim štampanjem novca u velikoj mjeri izvezena onima koji se koriste američkom valutom.
Nije mali broj građana koji će reći da se „isto dešava“ od 1960. godine, kada su SAD prvi put posle Drugog svjetskog rata zabilježile budžetski deficit, granica zaduženja se povećavala čak 78 puta. Prevedeno na finansijski rječnik, riječ je o povećanju budžetskog deficita u odnosu na planirani za 729 milijardi, što je skoro 11 odsto budžeta SAD procijenjenog na otprilike 6.750 milijardi dolara.
Ono po čemu se ovogodišnje povećanje razlikuje od gotovo svih prethodnih je što se događa u vrijeme kada se SAD, uostalom kao i cijeli svijet, bori da suzbije inflaciju. Prije neki dan Amerikanci su radosno objavili da je aprilska inflacija 3,9 odsto, najniža u dvije posljednje godine, a sad bi da doštampaju novac i time dodatno povećaju količinu novca u opticaju.
Ubačeno 10 biliona dolara
Problem i jeste u prevelikoj količini novca. Već godinama zbir novca kod građana i depozita u finansijskim institucijama raste mnogo brže nego što je rast BDP-a i ovaj raskorak se naročito uvećao tokom dvije godine korone. Količina dolara je uvećana za 10 biliona, odnosno 38 odsto.
Globalna inflacija posljedica je upravo ovakve monetarne politike. Tek posljednjih mjeseci postignuti su izvjesni uspjesi, ali za Amerikance dok se ne spusti ispod dva odsto ne može se govoriti o suzbijenom problemu.
Ranijih godina Amerikancima su dvije stvari pomagale u čestim i sve krupnijim budžetskim deficitima. Riječ je o legendarnoj sigurnosti koju pružaju anglosakosonski pravni sistemi i decenijama neprekidno rastuća upotreba dolara izvan matične države. Ovoga puta stvari su bitno drugačije.
Pljenidba ruskih deviznih rezervi podstakla je nepovjerenje kod ostalih depozitara i narušila mit o anglosakosnikm pravnim sistemima. Primjetna dedolarizacija je znatno ubrzana, bilježići pravi galop u posljednjih godinu dana.
Juan nadmašio dolar
Tako je lane Kina čak 48 odsto inostranih obaveza platila juanom i prvi put nadmašila dolar čiji je udio 47 odsto. Podsjetimo, samo 12 sezona ranije, 2010. godine, Kinezi su dolarom platili čak 87 odsto svojih inoobaveza, dok se juanom nisu koriastili niti jedan jedini put!
Što je još gore po SAD, broj država koje u međusobnoj trgovini prelazi na upotrebu domicilnih valuta se uvećava iz dana u dan. Posebno je snažan udar odluka Saudijske Arabije da u trgovini naftom sa Kinom prima i juan. Tu, međutim, nije kraj. Na sopstvene valute prelaze i države poznate po prijateljstvu sa SAD.
Bijela kuća je bila zatečena kada su prije mjesec dana Južna Koreja i Indonezija u međusobnoj trgovini prešli na domaće valute. Dobro je primijetiti da dedolarizacija ne znači uspostavu neke nove svjetske rezervne valute, već fragmentaciju na veći broj postojećih valuta u međunarodnim plaćanjima, prenosi 021.rs.
Do promjena je došlo i kod druge važne upotrebe dolara, za devizne rezerve drugih država. Godine 2001. udio dolara u deviznim rezervama svih zemalja je iznosio 71 odsto, prije samo tri sezone sa 59 odsto još uvjek se kotirao veoma solidno. Ali, pad na 52 odsto u posljednje dvije sezone je izrazito ubrzanje. Što je još gore, cijena zlata je istorijski rekordna, a to je ono što američkoj valuti ne odgovara s obzirom na to da se investitori masovno okreću plemenitim metalima i napuštaju američke hartije od vrijednosti.
Izazov decenije
Narednih dana prisustvovaćemo uzbudljivim dešavanjima na svjetskim finansijskim tržištima. Ako se pokaže da tri američke banke koje su ove godine bankrotirale nisu jedine loše procijenile uticaj promjene američke monetarne politike na ulaganja u dugoročne obveznice SAD, kriza dolara može da dostigne neslućene razmjere. Upravo to brine Japance koji će od 19. do 21. maja ugostiti lidere grupe G7. Tom prilikom se očekuje da Amerikanci upoznaju najbliže političke prijatelje o načinu rejšenja kriznog momenta.
Razlog za zabrinutost Tokija je u činjenici da je Japan sa dva biliona dolara uložen u američke državne obveznice najveći kreditor najmoćnije države. Kina, sledeća na listi kreditora, sa 700 milijardi poprilično zaostaje, a i posljednjih godina je gotovo prepolovila ovu vrstu investicija.
Međutim, ako i uspije da poveća granicu zaduženosti SAD, ministarku Jelen tek očekuje problem izazovniji od svih – kako da dugu i snažnu inflaciju suzbije uz, takoreći, iznuđeno štancovanje dolara.
