Sjećam se 15. septembra 2008. godine kao da je bio juče. Tokom vikenda koji je tome prethodio su tadašnji američki ministar finansija Henri Paulson, šef Federalnih rezervi Ben Bernanke i vodeće glave Vol strita očajnički – i naposletku uzaludno – tražile kupca za banku Leman koja je bila pred bankrotom. Leman je morao da prijavi insolventnost. Ostala je gomila dugova od 600 milijardi dolara. Posao je izgubilo 25.000 ljudi u ovoj banci, a milioni su ostali bez pretežnih djelova svoje imovine kada su berze doživjele krah.
Svjetska privreda je stala, kao da je neki kurcšlus prekinuo snabdijevanje strujom. Uslijedila je najdublja recesija poslijeratnog vremena. Privreda je na svjetskom nivou opala za više od dva odsto, a još teže posljedice spriejčene su tek podruštvljavanjem privatnih gubitaka i tako što su centralne banke širom svijeta upumpavale svjež novac u ekonomski krvotok.
Kraj monetarizma…
Taj 15. septembar 2008. mi neizbrisivo ostaje u sjećanju jer je brutalno pocepao ekonomsku teoriju u koju ranije nisam sumnjao. Tokom studija na Univerzitetu u Bernu imao sam privilegiju da me podučavaju neki od najvećih teoretičara novca. Ubijedili su me u principe monetarizma. Oni kažu da brži rast količine novca od količine dobara vodi odgovarajućem rastu cijena jer dobra postaju traženija i, samim tim, skuplja.
Ali iako su centralne banke širom svijeta preplavile finansijska tržišta novcem – ti talasi osjećaju se do danas – nije bilo inflacije. Očigledno je da jedan od postulata makroekonomije ne važi od finansijske krize: jači rast volumena novca od volumena dobara možda jeste neophodan, ali ne i dovoljan preduslov za inflaciju.
Sa druge strane rastu cijene akcija i nepokretnosti, a time i kirije, što čini svakodnevicu manje imućnog dijela društva znatno skupljom. To opet vodi užarenoj diskusiji o tome kako se inflacija uopšte mijeri: da li treba uračunati hedonizam, to jest povećanu potrošnju skupljih dobara? Ili treba pratiti samo suštinsku inflaciju, promjene cijena kod sezonskih proizvoda i sirovina? Ili vrijednost imovine, kretanje berzi i cijene nekretnina? I tu je finansijska kriza otvorila pitanja koja do danas čekaju na odgovor.
… i hipoteze o efikasnosti
Kao da kraj monetarizma nije bio dovoljan, prije deset godina sam morao da se oprostim i od drugog „aksioma“ ekonomske nauke. Jer godinama prije kraha su me ubijedila saznanja američkih nobelovaca da je na finansijskom tržištu efikasnost pravilo dok su greške tek izuzetak. Deregulacija tržišta na početku novog milenijuma zasnivala se upravo na hipotezi o efikasnosti: berzanski kursevi će, kaže hipoteza, uvijek racionalno i tačno oslikavati stanje stvari. Svaka nova informacija dovodi do novog prilagođavanja kursa.
Finansijska kriza je raskrinkala hipotezu o efikasnosti kao teoretsku igrariju bez empirijskog sadržaja. Ponašanje na finansijskim tržištima je pokretano očekivanjima o očekivanjima ostalih igrača. Posljedica toga je imanentna sklonost čoporativnom ponašanju i samoostvarenju proročanstava: ako akteri na tržištu očekuju rast neke cijene, to privlači špekulante koji se klade na rast cijena. Time ceijna zbilja i raste. Početna očekivanja su tobože ispunjena. A to opet privlači nove špekulante za sto.
Kada svi igrači vjeruju u pogrešan model, on isprva izgleda kao istinit. U suštini je to pak kao igra muzičke stolice koja se naprasno završava kada pojedini investitori zarade pare, drugi izgube vjeru u dalji rast cijena i panična prodaja izazove pucanje prenaduvanog mjehura.
Kriza finansijskih tržišta je pokazala kako su ukupnu ekonomiju uzdrmali snažni lični interesi i egoizmi bankarskih menadžera, berzanskih trgovaca, rejting-agencija i finansijskih instituta. Algoritmi visokofrekventne trgovine ne daju pet para na realnost. Sve što njih zanima su berzanski kursevi koje su sami proračunali nanosekundu ranije.
Otuđeni od svih makroekonomskih osnovnih brojki tako špekulanti pred sobom šutkaju tržišta roba, rada i kapitala kao da su lopta. Umjesto da budu ulje za podmazivanje realne privrede i da se pobrinu da tržišne transakcije prolaze u najboljem redu, finansijska tržišta su postala benzin u vatri koji od pojedinih makroekonomskih žarišta stvara stihiju koja guta celu svjetsku privredu.
Zastarjele ideologije za nove realnosti
Ekonomista Vilijam Vajt nije jedini koji misli da ekonomska politika i nauka od bankrota Lemana nisu naučile ništa ili su naučile vrlo malo zbog čega nam prijeti još veći krah nego 2008. godine. Mnoge činjenice govore u prilog tome da situacija nije stabilnija ili otpornija na krize nego prije deset godina. Nepromijenjeni su ogromni deficiti u teoriji i praksi kada se radi o procjeni disruptivnih razmjera krize finansijskih tržišta.
Još uvijek ekonomisti prečesto koriste zastarele ideologije za razumijevanje i objašnjavanje nove realnosti. Saradnja finansijskih tržišta i realne privrede na obostranu korist još uvijek je otežana sopstvenom dinamikom, sitnim interesima i pogrešnim ubjeđenjima. Novo ekonomsko doba nije ispraćeno promjenom shvatanja – ni u privredi, ni u ekonomskoj nauci.
TOMAS ŠTRAUBHAR
SVIJET U RIJEČIMA
*Autor je švajcarski ekonomista i istraživač migracija; predaje međunarodne ekonomske odnose na Univerzitetu u Hamburgu
(Deutsche Welle)
