Narudžba Poljske za 980 tenkova, 648 samohodnih haubica, 48 lakih borbenih aviona, 288 višecjevnih bacača raketa (VBR) ostvarenje je sna svakog proizvođača oružja. Sa početkom rata u Ukrajini, NATO članice i njihove partnere širom svijeta uhvatila je potrošačka groznica, na veliku radost najvećih svjetskih proizvođača oružja, prvenstveno američkih.
Ono što je neuobičajeno je da je ova poljska narudžba iz snova otišla južno-korejskim proizvođačima oružja a ne američkim, jer se radi o ozbiljnim parama.
Prvih 180 tenkova koštaće 3,26 milijardi dolara i isporuka ove tranše trebala bi biti okončana do 2025. godine. Prva tranša od 212 haubica koje bi trebale biti isporučene do 2026. godine koštaće 2,32 milijarde dolara, dok preostali dio paketa od 800 tenkova i 600 haubica trebao bi biti proizveden u Poljskoj. Procjena je da će čitav paket koji je Poljska naručila od Južne Koreje koštati od 10 do 12 milijardi dolara.
Glavni razlog zbog kojeg je ova gigantska narudžba otišla južno-korejskim proizvođačima oružja a ne američkim je što se Poljacima jako žurilo, a na američko oružje čeka se puno duže.
Proizvodi malo, ali skupo
Poslovna filozofija američkih proizvođača oružja zasniva se na maksimizaciji profita, što znači da se u proizvodne kapacitete, ulaže minimalno ali se ide na njihovi potpunu iskorištenost, pa se rokovi za isporuku mjere godinama. Američki proizvođači oružja sporost u proizvodnji zato kompenziraju astronomskim cijenama, na zadovoljstvo njihovih dioničara.
Sa druge strane, Južna Koreja koja je prvenstveno razvila proizvodnju oružja za vlastite potrebe, ima naoružanje koje je po kvalitetu možda malo ispod najnovijih američkih i evropskih modela, ali je zato jeftinije i još važnije, isporuka je puno brža.
Kako već pristoji, Poljaci su prethodno obavili ritualno žrtvovanje da bi odobrovoljili bogove rata. Naručili su prošle godine i od SAD za 4,9 milijardi eura, 250 tenkova „Abrams M2“, čija bi isporuka, ako se zvijezde poklope i ništa se ne iskomplikuje, trebala početi u 2025. godini.
Ali su Poljaci još dobro prošli. Tajvan je još 2019. naručio 180 „Abrams“ tenkova i njihova bi isporuka trebala početi već 2024. godine. Tradicionalno, kapaciteti jedine američke fabrike tenkova, u Ohaju, rasprodani su barem za narednih pet godina, dok je mjesečna proizvodnja 12 tenkova.
Poljska je inicijalno odobrovoljila SAD i sa narudžbom u 2020. godini za 32 borbena aviona F-35, vrijednih 4,6 milijardi dolara, čija bi isporuka trebala početi u 2024. godini
Poljaci imaju velike ambicije kada se radi o vojsci, jer plan je da se broj vojnika udvostruči sa sadašnjih 150.000 na 300.000 do 2035. godine kao i podizanje godišnjeg budžeta za vojsku sa sadašnjih 2,4 posto na pet posto BDP-a.
Očigledno je da Poljacima ne nedostaje volje i želje da postanu najveća vojna sila u Evropi, ali da li će ekonomija i budžet moći podnijeti da to dugoročno finansiraju drugo je pitanje.
Vatreni govori ali ništa od para za vojsku
Sa druge strane, Njemačka ima para ali joj izgleda nedostaje volje. Nikako sastaviti dva dobra. Vjerovatno ponešen euforijom i već videći sebe kako vireći iz kupole „leoparda“ prolazi kroz kapije Kremlja, njemački kancelar Scholz je 27. februara 2022. godine, tri dana nakon početak ruske invazije na Ukrajinu, najavio formiranje specijalnog fonda od 100 milijardi eura za propisno naoružavanje Njemačke, uz ovacije članova njemačkog parlamenta.
Istovremeno je najavljeno i povećanje redovnih izdvajanja za vojsku, te konačno dostizanje davno obećane potrošnje za odbranu na nivou od dva posto BDP-a.
Time je zvanično trebala biti okončana višedecenijska budalaština poznata kao njemački pacifizam i povratak svijetlim tradicijama njemačkog militarizma.
Doba ubiranja mirovnih dividendi, koje je počelo sa završetkom Hladnog rata, završeno je i sada je došao red da se ubiru ratne dividende.
Stotinu milijardi eura je puno para i mada Njemačka spada u vodeće svjetske proizvođače oružja, ne ide da se sve te pare potroše samo u Njemačkoj.
Vlada Njemačke je za uspješan početak posla takođe obavila ritualno žrtvovanje bogovima rata, donoseći odluku 14. marta 2022 o kupovini 35 američka aviona F-35 za bagatelnih osam milijardi dolara, gdje bi se prvih osam aviona trebalo pojaviti u Njemačkoj 2028. godine, a ostatak u narednim godinama.
Inicijalni plan na kome se radilo zadnjih desetak godina da se nabavljaju novi modernizovani avioni „Eurofighter“, koje bi proizveo „Airbus“, naprasno je odbačen kao glup. Nema logike da evropske NATO članice kupuju evropske avione pored živih Amerikanaca.
Izgleda da Njemački entuzijazam za povratak militarizmu nije dugo trajao i kad je mamurluk prošao pokazalo se da uprkos busanju u prsa, vatreni govori kancelara Scholza su jedno, a surova stvarnost nešto sasvim drugo. Obećanje o izdvajanju dva posto BDP za odbranu, „odmah“ ostaje samo obećanje, te će Njemačka ovaj cilj, „možda“, „vjerovatno“, „moguće“ ostvariti 2025. godine. Njemački budžet za odbranu u 2023. godini, od oko 50 milijardi eura, ustvari je manji za nekih 300 miliona eura od budžeta za 2022. godinu.
Od onih obećanih 100 milijardi ekstra za vojsku, još uvijek je neizvjesno kada će biti potrošeno i za šta, izuzimajući narudžbu za američke borbene avione F-35. Na radost njemačkih poreznih obveznika, njemačka vlada je u decembru prošle godine upozorila parlamentarce, da bi isporuka američkih aviona mogla kasniti a da bi cijena mogla porasti.
I menadžeri njemačkih kompanija za proizvodnju naoružanja izgleda su pohađali istu školu kao i njihove američke kolege, gdje su ovladali principom, „sporo i skupo“.
Tako je njemački proizvođač tenkova „Rheinmetall“ najavio da bi im za generalni remont 22 tenka „leopard 2“ i 88 tenkova „leopard 1“, trebalo „oko godinu dana“, kako bi tenkovi bili spremni za upotrebu, a cijena je „nekoliko stotina miliona eura“. Srećom, niko od njih nije još zatražio predračun i rok za proizvodnju novih tenkova.
Sve je isto, samo Hirohita nema
I dok se Evropljani dijele na one koji imaju pare i one koji imaju volju za naoružavanjem, na drugom kraju svijeta, u Japanu, takođe se vraćaju izvornim načelima militarizma, ali za razliku od Evropljana, oni imaju i pare i volju.
Cilj Japana je da do 2027. podigne izdvajanja za vojsku na dva posto BDP, čime bi japanski vojni budžet po veličini postao treći u svijetu, iza SAD i Kine.
Tokom narednih pet godina Japan je planirao da potroši 313 milijardi dolara na američke „tomahawk“ krstareće rakete, modernizaciju PVO radara, razvoj hipersoničnih projektila, modernizaciju postojećih raketnih sistema i posebno za stvaranje velikih rezervi municije i goriva. Naravno, i Japan je platio svoj danak u vidu narudžbe od 42 aviona F-35, čime su odobrovoljeni bogovi.
Iako Japan ima snažnu vlastitu vojnu industriju i njima se žuri, pa su spremni i za saradnju sa Evropom. U decembru prošle godine Japan je najavio da će zajedno sa Velikom Britanijom i Italijom raditi na razvoju novog borbenog aviona, koji bi mogao biti spreman za 15-20 godina, uz cijenu od nekoliko desetina milijardi dolara.
Amerikanci rade na razvoju vlastitog aviona, kao i Francuska, Njemačka i Španija. Čiji će avion na kraju biti bolji ne zna se, ali se zna da će svi oni kupovati američki.
Kao rezultat istorijskih „nesporazuma“ u periodu 1941 – 1945. godine, japanska ratna mornarica zvanično je tu samo u striktno odbrambene svrhe. Tako je formalno Japan imao i dva nosača helikoptera, ali sada se oni dograđuju kako bi i formalno postali nosači aviona, što kod stanovnika Perl Harbura budi tople uspomene. Samo, ovog puta Japan se naoružava uz blagoslov i podršku SAD, za rat protiv Kine a možda i Rusije, pa ih niko ne može optužiti za militarizam.
Dražen Simić
