Eskalacija kriznih žarišta u svijetu poput Sjeverne Koreje, Irana, Sirije, Ukrajine i drugih u otvoreni sukob koji bi uključivao nuklearne sile, teoretski bi mogla dovesti i do globalnog kraha finansijskih tržišta. U praksi puno veći rizik predstavljaju algoritmi koji dominiraju trgovinom na berzama, jer bi njihovo pogrešno „čitanje“ vijesti moglo srušiti tržišta i prije nego što politička kriza eskalira do oružanog sukoba.
U davna vremena kada su dionicama trgovali živi ljudi, globalne političke krize sa potencijalom da eskaliraju u pravi ili trgovinski rat automatski su vodile do pada cijena dionica, jer su investitori pokušavali da se osiguraju prodajući dionice i kupujući zlato ili državne obveznice. Još gore, postajala je i realna opasnost da se novac izgubi zbog ulaganja u pogrešne dionice.
Srećom, ova mračna vremena su iza nas i na današnjim tržištima ulogu investitora preuzeli su kompjuterski algoritmi, koji u djeliću sekunde analiziraju vijesti i odlučuju koje dionice kupovati a koje zadržati, dok je uloga homo sapiensa svedena uglavnom na promjenu osigurača i povremenu zamjenu diskova. Praktično, „nahrani mašine i ništa ne diraj“.
Kao dobitna kombinacija pokazala se sprega između masovnog štampanja hiljada milijardi dolara, koje su završavala ne finansijskom tržištu kreirajući neograničenu potražnju, i automatizacije trgovanja koja bi u teoriji trebala eliminisati ljudske emocije prilikom odluke da li da se na novi razvoj situacije reaguje zadržavanjem, prodajom ili kupovinom dionica firmi koje su direktno ili indirektno pogođene globalnim događajima. Jednostavno, šta god se u proteklih devet godina dešavalo, dobro ili loše, nije imalo bitnog uticaja na finansijska tržišta i cijene dionica su konstantno rasle iz godine u godinu. Mediji skloni senzacionalizmu, povremeno bi trenutni pad tržišta od dva-tri posto okvalifikovali kao „katastrofu“, da bi se par dana kasnije sve vratilo u normalu i cijene dionica nastavile rasti kao da se ništa nije desilo.
Ono što se u poslednjih dvije godine promijenilo jeste da su centralne banke smanjile štampanje svježeg novca, mada još oklijevaju sa podizanjem kamata, jer nisu sigurne kako da u cijelosti zaustave ovu spiralu i kakve bi mogle biti posljedice, iako su svjesne da ovako ne mogu nastaviti beskonačno.
Budala i ratova ne manjka
U brzini čitanja infromacija i reakcije na njih, ljudi se ne mogu takmičiti sa mašinama, koje konstantno analiziraju vijesti iz hiljada izvora, od novinskih agencija, finansijskih izvještaja, pa do specijalizovanih i alternativnih medija.
Jedini problem je što mašina nije uvijek u stanju da precizno odredi da li je ono što se trenutno dešava dobra ili loša vijest, ostavljajući mogućnost pogrešne procjene koja bi lančano dovela do masovne prodaje i kraha tržišta.
Za sada, čini se da su kreatori algoritama koji analiziraju vijesti izabrali hiper optimističnu verziju po kojoj nema loših vijesti – šta god da se desi, to je samo razlog više za pojačanu kupovinu koja dalje podiže cijene dionica.
Druga strana medalje je da po prvi put od završetka Hladnog rata, zapadne vlade i njihova civilna zaštita, osvježavaju uputstva i procedure u slučaju nuklearnog sukoba, što se prije samo deset godina činilo nezamislivim.
Istovremeno lista potencijalnih žarišta postaje sve duža.
Ukrajina je trenutno „zamrznuti konflikt“, ali na pomolu još nema političkog rješenja, tako da ponovna eskalacija oružanog sukoba izgleda vjerovatnija nego miroljubivo rješenje. Na terenu su i američki i ruski „vojni savjetnici“, što otvara mogućnost direktne konfrontacije između dvije nuklearne super sile, a što je najgori mogući scenario jer teško da bi evropske članice NATO-a mogle ostati neutralne u slučaju takvog sukoba.
Slična situacija je i sa Sirijom, gdje se više ne zna ko koga bombarduje i zašto, ali je manje vjerovatno da bi i Amerikanci i Rusi riskirali direktan globalni sukob zbog svojih interesa u toj državi, mada je šansa da se stvari izmaknu kontroli konstantno prisutna. Bliski istok tradicionalno je potencijalno bure baruta sa isprepletenim interesima regionalnih i globalnih aktera i prijetnja eskalacije koja bi dovela do uključenja u sukob susjednih država konstantno je prisutna. U tom slučaju, lokalni sukob bi se lako mogao pretvoriti u regionalni, gdje bi se na meti našao dobar dio svjetske proizvodnje nafte i gasa.
Na drugoj strani, i SAD i Kina pokazuju svoje mišiće u Južnom kineskom moru, testirajući granice tolerancije druge strane u sučeljavanju njihovih ratnih mornarica, dok prijetnja ekonomskog rata između dvije najveće svjetske ekonomije, uprkos političkim proklamacijama, ostaje i dalje kao realna opasnost.
Šta zna kompjuter šta je atomska bomba
Dok su algoritmi, za sada, ignorisali rizike koji proizilaze iz bliskog kontakata američkih i ruskih vojnika u Ukrajini i Siriji, kao i verbalnog prepucavanja između kineske i američke vojske, eskalacija trgovinskog rata teško da bi se mogla ignorisati i proći bez posljedica za finansijska tržišta. U pitanju nije samo eventualni trgovinski rat između SAD i Kine, već istovremeno i između SAD i EU, gdje se prepliću ekonomski i politički interesi između, barem na papiru, bliskih saveznika. Eskalacija najavljenog carinskog rata pogodila bi ekonomije i kompanije kako u SAD tako i u EU, što bi direktno uticalo na cijene njihovih dionica.
U pozadini sukoba SAD i EU nije samo pitanje evropskog čelika i automobila, već i nespremnost EU da slijede SAD u napuštanju dogovora sa Iranom, koji je doveo do obustave iranskog nuklearnog programa u zamjenu za ukidanje ekonomskih sankcija. Američke jednostrane sankcije protiv Irana i njegovih poslovnih partnera ne pogađaju previše američke kompanije, ali za evropske kompanije i banke to bi bio ozbiljan udarac i EU za sada nema odgovarajuće protivmjere.
Dodatan zahtjev SAD je da EU odustane od uvoza ruskog gasa i da ga zamijeni uvozom gasa iz SAD, koji je u prosjeku za trećinu skuplji od ruskog. Eventualno prihvatanje ovog uslova bila bi odlična vijest za američki energetski sektor i ne tako dobra vijest za glavne evropske izvoznike, prije svega Njemačku, jer bi povećani troškovi energije neminovno smanjili konkurentnost njihovih proizvoda na svjetskom tržištu.
Iz američke perspektive rješenje problema je jednostavno: EU samo treba da digne ruke od Irana i ruskog gasa i prijetnja ekonomskog rata između SAD i EU odmah nestaje. U suprotnom, sve su opcije otvorene, a prva očekivana posljedica bio bi pad vrijednosti dionica evropskih kompanija i banaka.
Eventualno evropsko odustajanje od poslovanja sa Iranom bilo bi samo kraj prvog čina, jer u tom slučaju Iran je već najavio da bi ponovo pokrenuo svoj nuklearni program, što bi vojnu intervenciju SAD protiv Irana ponovo vratilo na sto kao moguću opciju.
Lančane posljedice vojne intervencije neminovno bi vodile do drastičnog skoka cijena nafte, a rizik od širenja sukoba na čitav region imao bi katastrofalne posljedice na globalnu ekonomiju i na finansijska tržišta, imajući u vidu stratešku važnost Persijskog zaliva za globalnu proizvodnju i isporuku nafte.
Čekajući „crnog labuda“
Na listi potencijalnih kriznih žarišta i dalje se visoko kotira Sjeverna Koreja. Za razliku od Sirije, Irana i Ukrajine, ovo je zemlja koja posjeduje nuklearno oružje i zvanično proklamovanu spremnost da ga upotrijebi, ukoliko se nađe na udaru SAD. Iako je barem trenutno na sceni izuzetno otopljavanje odnosa između Sjeverne i Južne Koreje i SAD, niko sa sigurnošću ne zna kako će se ova čitava saga završiti, jer se situacija doslovno mijenja preko noći.
Prvi direktni pregovori SAD i Sjeverne Koreje planirani za polovinu juna mogu se pokazati kao početak novog poglavlja i denuklearizacije korejskog poluostrva, ali isto tako mogu završiti fijaskom, gdje se čitava priča vraća na početak sa mogućom eskalacijom koja bi na kraju završila američkom vojnom intervencijom. Iako sama Sjeverna Koreja nema prevelikog uticaja na svjetsku ekonomiju, jer je zemlja već decenijama izolovana od svjetskih ekonomskih tokova, neminovno uvlačenje Kine u mogući oružani konflikt i najcrnja moguća opcija – upotreba nuklearnog oružja bilo protiv Japana ili američkih teritorija, neminovno bi sukob sa Sjevernom Korejom pretvorili u globalnu katastrofu.
Ona bi radovala jedino investitore koji su novac uložili u dionice kompanija koje proizvode oružje i vojnu opremu, jer je za njih svaki rat dobar – što se više puca i gine veći je i profit.
Koliko god postojeće krize, od prijetnje novog hladnog rata, globalnog trgovinskog rata, ratova u Siriji i Ukrajini i prijetnje mogućim ratom sa Iranom i Sjevernom Korejom, izgledale zloslutno, skeptici među ekonomistima kao najveću prijetnju globalnom finansijskom sistemu vide iznenadnu pojavu „crnog labuda“: krize koju niko nije predvidio i koja bi preko noći mogla eskalirati i lančano povući ka dnu čitav globalni finansijski sistem, kao što se desilo 2008. godine sa kolapsom američke banke Lehman Brothers.
Poput ledene sante čiji je vidljivi vrh samo mali dio ukupne mase, tako i postojeće krize čine samo mali dio potencijalnih prijetnji globalnoj ekonomiji i posebno finansijskim tržištima, koja su toliko međusobno isprepletena da šta god da se desi na jednom kraju, duboko potrese i ostatak svijeta. Ali sve dok finansijska tržišta rastu, svima je u interesu da se prave kako je sve u najboljem redu i uvjeravaju i sebe i druge kako će se idila nastaviti. Kažu da krčag ide na vodu dok se ne razbije, a kada se iznenada razbije, krivicu ćemo svaliti na grešku u kompjuteru. A onda ćemo sve ispočetka.
Dražen Simić
