Priča o tome kako je Amerikanka Patris Benks napustila izuzetno dobro plaćen posao inženjera u pozatoj kompaniji, da bi završila automehaničarski zanat i otvorila radionicu u kojoj zapošljava samo žene – mnogo je više od pukog dokazivanja u „svijetu muškaraca“. Ona je, iznervirana arogancijom majstora i „paprenim“ cijenama njihovih usluga, naročito kada su u pitanju ženske mušterije, u svojoj radionici uporedo sa popravkama počela da obučava klijente kako da ih „ne prave ovcama“, što se pokazalo presudnim za uspjeh u novoj profesiji.
Osim analiza o tome koliko su žene ravnopravne u politici i poslovanju, straučnjaci su se upustili i u istraživanja nekih naizgled manje bitnih životnih situacija u odnosima među polovima, a koja su, između ostalog, pokazala da su automehaničarske radnje jedno od najotpornijih uporišta „odbrane od žena“.
Podastaknuti brojnim pritužbama žena u SAD da im automehaničari za iste popravke naplaćuju skuplje nego muškarcima, istraživači sa američkog Nortvestern univerziteta su sproveli eksperiment: ženski i muški anketari pozvali su 4.603 automehaničarske radnje pitajući kolko bi koštala zamjena jednog dijela na Tojoti iz 2003. godine. Kada su obradili rezultate, ispostavilo se da su majstori u prosjeku ženama tražili 406 dolara za ovu popravku, a muškarcima 383 dolara. Slično istraživanje sprovedeno je u Velikoj Britaniji, sa pitanjem koliko bi koštala navodna popravka kvačila na Ford Fokusu iz 2011. godine. Ovi rezultati su bili još gori: automahaničari bi ženama naplatili oko 45 funti više nego muškarcima, a samo šest odsto servisa ponudilo je istu cijenu za oba pola.
Umjesto da se žali, jedna Amerikanka je prije dvije godina rešila da preduzme mnogo radikalniji korak kako bi riješila ovaj problem – postala je automehaničarka. Patris Benks je prije toga radila kao inženjer u poznatoj kompaniji DuPont, na čelu laboratorije koja je ispitivala kvalitet opreme za proizvodnju. Međutim, na zaprepašćenje svoje okoline, odlučila je da šestocifrenu zaradu, elegantnu odjeću sa visokim potpeticama i čiste klimatizovane prostorije zamijeni čizmama, rukama umrljanim motornim uljem i majstorskom radionicom.
Na pitanja novinara zašto je napravila takav izbor, odgovarala je da ne želi više da podnosi arogantno ponašanje majstora koji je tretiraju kao „duduka“ i svaki put joj isprazne novčanik za obične popravke. Osim ponašanja „s visine“ kada bi ušla u „automehaničarsko carstvo“ muškaraca, doskorašnjoj inženjerki je dozlogrdilo da neki kvar ili čak redovan servis plaća višestruko više nego njeni muški poznanici i kolege, slušajući majstore kako predstavljaju posao koji su obavili kao da je u pitanju naučni doktorat. Stoga je riješila da „uzvrati udarac“ tako što će im postati – konkurencija, koja će, pri tom, zapošljavati samo žene. Prvo je morala da stekne odgovarajuće znanje i diplomu, a potom da obuči i koleginice jer ponuda na tržištu rada nije bila naročito ohrabrujuća: u automobilskom sektoru, uključujući i popravku vizila, žene su činile samo 1,7 odsto od ukupnog broja zaposlenih.
Žene nepovjerljive prema ženama
Tako je Patris Benks u trideset prvoj godini života i nakon decenije inženjerske karijere, krenula u večernju školu za automehaničare, sjedeći u klupi mahom sa devetnaestogodišnjacima, kojima očigledno nije bilo jasno „šta će ona tu“. Radnim danima je učila u školskoj klupi, a vikendom volontirala na praksi u jednom autoservisu. I to iskustvo je potvrdilo da je ženama pristup „automehaničarskoj teritoriji“ teži nego političkoj ili karijeri u nekoj korporaciji, jer iako je nudila da radi besplatno, servisi su je odbijali zato što je žena. Bilo je potrebno dosta vremena i upornosti dok konačno nije pronašla jednog vlasnika automehaničarske radionice sa nešto širim pogledom na svijet. Tako je u radionici „Guy’s Auto Clinic“, stekla iskustvo i naučila ovaj zanat u praksi.
Nakon dvije godine školovanja i šegrtovanja dobila je diplomu kojom se dokazuje da poznaje „tehnologiju automobila”, dala je otkaz u kompaniji DuPont i u Filadelfiji otvorila automehaničarsku radnju pod imenom „Girls Auto Clinic“ („Ženska autoklinika“). Kako bi mušterijama već na prvi pogled bilo jasno „s kim imaju posla“, odlučila je do logo njenog servisa bude elegantna crvena ženska cipela, koja umjesto potpetice ima francuski ključ.
Nekoliko žena je čulo za njen preduzetnički poduhvat i prijavilo se za obuku. Na kraju prve godine poslovanja imala je pet zaposlenih devojaka. Servis je počeo da se razvija, zahvaljujući iskazanim automehaničarskim vještinama i korektnim cijenama, ali i širenju poslovanja na prilično neobičan način: ženskim mušterijama je omogućeno da ne sjede zaludne dok čekaju popravku, već da u salonu ljepote u sastavu radionice iskoriste usluge manikira, pedikira i sređivanja frizure.
Ženska automehaničarska radnja je, kao krajnje netipična u svojoj branši, svakako pobudila radoznalost i bez ulaganja u reklamu, ali je to na samom početku bila i njena jedina prednost. Mušterije su bile vrlo nepovjerljive kada bi ugledale majstorke u radničkim kombinezonima, a s crvenom mašnicom u kosi i usnama nakarminisanim u istoj boji. Pri tom, novopečena automehaničarka se suočila s problemom na koji nikako nije računala kada se opredijelila za promjenu profesije – ipostavilo se da su žene klijenti ne samo jednako nepovjerljive kao i muškarci kada je riječ o ženskom umjeću „petljanja oko automobila“, nego da su nerijetko još skeptičnije.
„Razgolićena“ muška konkurencija
To je bilo poražavajuće saznanje, ali je zato Patris riješila da krene u „psihološku ofanzivu“. Osim što je do detalja objašnjavala klijentkinjama u čemu je problem s njihovim kolima, šta zahtijeva popravka, koliko će ona trajati i zašto će to iziskivati konkretnu sumu novca, nije se libila da dio popravki vrši pred samim mušterijama i da ih istovremeno podučava kako da održavaju auto ili da što lakše ustanove u čemu je kvar ako do njega dođe. Lekcije su podrazumijevale i osposobljavanje klijentkinja da što bolje procjene težinu samih kvarova, te koliko bi realno popravka trebalo da ih košta.
Ispostavilo se da je edukacija ženskih mušterija bila presudnija za razvoj radionice od dodatnih usluga u salonu ljepote, pa danas 75 odsto njenih klijenata čine žene. Preduzimljiva Amerikanka je, osim u svom servisu, počela da drži slična perdavanja zainteresovanim ženama po parkinzima, garažama, ali i u drugim automehaničarskim radnjama. Ponekad čak odlazi sa nekom od žena kod prodavaca polovnih automobila, kako bi joj pomogla da postigne bolju cijenu. To iskustvo je, prema njenim riječima, takođe bilo „otrežnjujuće“, jer tek kada je i sama stekla detaljno znanje o automobilima, shvatila je koliko prodavaca polovnih vozila malo poznaje robu koju prodaje i kako je lako spustiti cenu kada umijete da uočite makar i sitne nedostatke kod određenog vozila.
S ciljem da objedini stečeno znanje na jednom mjestu, Patris Benks je napisala vodič za održavanje automobila. Vodič sadrži savjete šta je najbitnije da se preduzme u održavanju vozila, instrukcije za manje popravke i za jednostavnije radnje poput zamjene ulja. Takođe, čitaocima su dostupni korisni grafikoni i druge praktične informacije koje rijetko mogu da nađu na drugom mjestu, budući da je autorka u njihovom prikazivanju iskoristila i svoje inženjersko obrazovanje, tokom kojeg se specijalzovala za hemijske procese i nove mašinske materijale. Zahvaljujući vodiču počela je da zadobija poštovanje i među muškim klijentima, jer kako ističe, u razvoju poslovanja najviše joj je pomoglo upravo to što većina njenih muških kolega namjerno mistifikuje svoju profesiju i generalno tretiraju svoje mušterije kao „ovce za šišanje“. A na takav stav su alergični i mnogi muški vozači.
Bif.rs
