BBC: Ulcinjska solana – Mogu li ptice da poprave što su ljudi pokvarili

Ulcinjsku solanu stručnjaci opisuju kao “švedski sto” za ptice, posljednji izvor za dopunu energije pred prelijetanje Jadranskog mora. Izvor koji samo što nije presušio – i bukvalno.

Od 2013. godine, tamo nema onoga što se gotovo bez prekida radilo osam decenija – berbe soli nema jer su ugašene pumpe koje morsku vodu uvode u sistem bazena za razlivanje i kristalizaciju.

Pumpe ne rade jer se ne zna ko smije, može ili treba da ih uključi – a to je posljedica neuspjele privatizacije, stečaja i neriješenog statusa jedne od deset najvećih solana na Mediteranu.

A kada u bazenima solane nema dotoka svježe morske vode, nema ni hrane za ptice koje na ovom prostoru pronalaze trajno utočište ili im je Ulcinj važno odmorište pred dalek put na sjever ili jug.

“Ulcinjska solana je najljepši primjer u Evropi kako iskorišćavanje prirode može da bude dobro za prirodu. Jer samo ako se prostor ekonomski koristi, vi imate biodiverzitet na prostoru solane”, kaže ornitolog Darko Saveljić.

“Benzinska stanica” za ptice

Sudbina solane neraskidivo je vezana za ptice – još od vremena svog nastanka.

Posle detaljnih istraživanja jadranske obale po nalogu kralja Aleksandra, najbolje mjesto za izgradnju solane 30-tih godina 20. vijeka pronađeno je na mjestu gdje godišnje prosječno ima najviše sunčanih sati i najviše tropskih dana u bivšoj Jugoslaviji.

U njegovom imenu – Zogajsko blato – krije se albanska reč “zog”, u značenju ptica.

Ovim stanarima močvare starijim od solane posebno je važan princip rada fabrike – bazeni se pune morskom vodom koja nije filtrirana, pa se u njoj nađu ribe i drugi morski organizmi.

“Pticama je lako jer su bazeni plitki i ne moraju da se muče da bi našle hranu. To je švedski sto za ptice”, opisuje solanu Saveljić.

Na ovu “ptičju gozbu”, najčešće svraćaju flamingosi – elegantni stanari koji tradicionalno žive u solanama.

Tu su i pelikani, šljukarice, ptice koje žive pored močvara.

Sezonski im se priključuju selice kojima je Ulcinjska solana poslednje odmorište pred naporan put.

“Solana je posljednja benzinska pumpa gdje ptice obnavljaju energiju za naporan put preko Jadranskog mora. Do italijanske obale ima oko 200 kilometara, a one moraju da imaju dovoljno snage jer nemaju pravo da stanu”, zaključuje Saveljić.

Šta se desi kad nema solane

Neuspešne i sporne privatizacije uništavale su ljudske sudbine, čitave porodice, gradove.

Ulcinjska priča na listu žrtava mogla bi da doda rijetke ptice i čitavu jedinstvenu prirodu tog kraja.

Da bi ovaj “švedski sto za ptice” imao šta da ponudi, neophodno je da pumpe konstantno upumpavaju svježu morsku vodu u sistem bazena.

Od 2013. godine, zbog nerazjašnjenih vlasničkih odnosa, to se ne dešava.

“Da biste zaštitili ptice, vi morate da upumpavate vodu jer to nije djelo plime i osjeke. A to znači i da biste morali pumpe da održavate – što takođe košta”, kaže Zenepa Lika, aktivistkinja koja se bavi zaštitom solane.

Na inicijativu ambasadorki zapadnih zemalja, pumpe su uključene 2015. godine – ali to nije bilo trajno rješenje problema.

Crna hronika jedne privatizacije

  • 2006. godine “Eurofond” Veselina Barovića kupuje Solanu “Bajo Sekulić” u stečaju za 800 hiljada eura
  • Novi vlasnik solane podiže kredite zalažući imovinu fabrike i emitujući akcije
  • Banke stavljaju pod hipoteku više od 13 miliona kvadratnih metara zemljišta
  • Svi radnici su otpušteni 2011. godine kada je ponovo uveden stečaj
  • Od 2012. godine, organizovano više od deset neuspješnih pokušaja prodaje imovine Ulcinjske solane po cijeni većoj 300 puta od one koju je platio “Eurofond”, iako je sporno pitanje da li vlasnik ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem
  • 2013. godine organizovana je posljednja berba soli
  • Od 2015. godine, Ulcinjskom solanom upravljaju Nacionalni parkovi Crne Gore i to u cilju zaštite biodiverziteta

Lika upozorava da se ekosistem čitavog prostora drastično mijenja – prošle godine, bilo je više slatkovodnih nego slanovodnih ptica.

Zbog toga su predstavnici društva “Dr Martin Šnajder Jakobi” i Centar za zaštitu i proučavanje ptica pokrenuli potpisivanje peticije za rješavanje pitanja vlasništva Ulcinjske solane.

“Akcije na terenu su pokazale da stanovnici Ulcinja i te kako nose solanu u srcu. Iako mnogi kažu da je gotova stvar, ljudi imaju nade i želje – jer, u suprotnom, ne bi ni potpisivali”, kaže Zenepa Lika.

Potpise će odnijeti predsjedniku Vlade Crne Gore Dušku Markoviću, od koga očekuju da sasluša glas onih koje predstavlja.

Osim građana, Marković, ali i budući crnogorski premijeri, moraće da poslušaju i glas iz Brisela.

Od “Izveštaja o napretku Crne Gore” 2015. godine, Evropska unija je kao jedan od pregovaračkih kriterijuma za Crnu Goru postavila pitanje Ulcinjske solane.

Ekološko Poglavlje 27 ne bi trebalo da bude zatvoreno sve dok se pitanje ulcinjskog giganta ne riješi, uz napomenu da je ovaj uslov uveden zbog jedinstvenog spoja ekonomskog razvoja i zaštite životne sredine.

“Mi smo toliko lijepi i jedinstveni. Balkan je stvarno čudo. A to čudo treba i zaštititi”, poručuje Zenepa Lika.

Jedan život na solani

Bista Baja Sekulića krasi dvorište upravne zgrade koju su gradili Italijani/BBC

Nada da će Ulcinjska solana ponovo raditi nije napustila ni najstarijeg potpisnika peticije, 94-godišnjeg Pavla Đurića – iako mu na pomen fabrike gdje je proveo 37 godina u oku zaiskri suza, a poteku riječi poput “žalosno”, “bol” i “rana”.

Đurić je još za vrijeme Drugog svjetskog rata u solani zarađivao džeparac na berbama soli koje ni tada nisu prestajale, sem 1943. godine.

Po završetku rata, zaposlio se kao vozač – najprije autobusa, pa putničkog direktorskog mercedesa.

Nepogrješivo nabraja sve posleratne direktore i napominje da su prva dva završila u zatvoru – slobode ih je koštao “pogrešan” izbor strane prilikom donošenja Rezolucije Informbiroa.

“Bilo je ovde i stambenih zgrada, upravne zgrade, magazini za radnike. Tu su dobijali čizme i lopate kad je berba soli”, sjeća se Đurić početaka gdje se radilo ručno.

Svjedočio je rastu solane 80-tih godina 20. vijeka, podizanju njenog ugleda u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.

“To je bio gigant u cijeloj Jugoslaviji, a meni su kao vozaču svuda bila otvorena vrata”, prisjeća se svojih 720 hiljada kilometara pređenih u obilasku sličnih giganata od Slovenije do Crne Gore.

Danas rijetko prošeta po ispucaloj zemlji bazena solane.

Napominje da su ljudi najprije “kukali”, ali su se onda snašli u životu Ulcinja bez solane.

Njegova želja, uprkos skepsi da će doživjeti da se ostvari, jeste da vidi Ulcinjsku solanu kakva je nekad bila.

U punom sjaju, za čiji bi povratak mogle da budu zaslužne i ptice.

Izvor: BBC News, B92

Naslovna fotografija: damirakalac.me

Slični Članci