Mario Dragi je još bio u prvoj godini mandata kada je u julu 2012. izgovorio riječi koje će ga uvrstiti u istorijske udžbenike. Bilo je to doba vrhunca krize u evrozoni. Grčka je praktično bila švorc, i veće zemlje poput Italije, Španije i Francuske imale su probleme da dođu do svježeg novca.
Na finansijskim tržištima su padale opklade da će se monetarna unija raspasti.
Dragi je jednom rečenicom udario šamar špekulantima. Evropska centralna banka (ECB), rekao je, spremna je da uradi “šta god je neophodno da bi sačuvala euro”. Poslije kratke pauze, dodao je: “Vjerujte mi, to će biti dovoljno”.
Rečenica teška bilione eura
Poruka je bila jasna – ne možete da pobijedite Evropsku centralnu banku.
Riskantan potez je imao učinka: špekulacije su opale, politika je dobila manevarski prostor.
“Tim govorom u Londonu je Dragi vjerovatno spasao euro“, kaže Tomas Majer, bivši glavni ekonomista Dojče banke, a danas šef jednog trusta mozgova koji se bavi ekonomijom.
“Whatever it takes” – Dragi je ozbiljno mislio kada je to rekao. Ubrzo je ECB preplavila tržište jeftinim novcem. Spustio je referentnu kamatnu stopu na nulu, uveo je negativne kamate za poslovne banke kako bi ih spriječio da bunkerišu novac na računima i podstakao da daju više kredita privredi.
Svakog mjeseca je ECB kupovala obveznice država i preduzeća za po 80 milijardi eura. Do sada je za to utrošeno 2,6 biliona eura!
Taj pohod je italijanskom stručnjaku donio nadimak Super Mario, po simpatičnom brkajliji iz video-igre.
Ali Dragi je morao da trpi i kritike, posebno iz Njemačke. Jer Njemačka je zemlja štediša, a štedišama nikako ne ide u prilog kada su kamate niske ili nepostojeće.
“Tako raste vjerovatnoća da ljudi u starosti upadnu u siromaštvo“, kaže Tomas Majer.
“Nulte ili negativne kamatne stope istovremeno znače preraspodjelu imetka”.
U potjeri za profitima, mnogo novca sa bankovnih računa ide u nekretnine i akcije. Berza je eksplodirala baš kao i cijene nekretnina i kirija.
“Profiteri su sasvim izvjesno vlasnici nekretnina i akcionari – u Njemačkoj je to apsolutna manjina“, kaže Majer za DW.
Njemački stručnjaci i političari prebacivali su Dragiju da je prekoračio mandat ECB i da je “nedozvoljeno” finansirao države koje su zapale u finansijske teškoće.
Šta čeka Kristin Lagard?
Ipak, Dragi je tokom krize morao da donese nekakvu odluku – ne postoji fiskalna politika koja svima odgovara. Odabrao je da povoljnijim kreditima i kupovinom državnih obveznica olakša stvari prezaduženim državama eurozone. Da im, kako je govorio, da vremena da sprovedu reforme, smanje troškove, podstaknu rast, oslobode bankarski sektor nenaplativih kredita.
Jedna od tragedija za Marija Dragija je što te apele nikako nisu htjeli da čuju baš u njegovoj domovini Italiji. Druga tragedija je što je na kraju omanuo kod najvažnijeg cilja – da se inflacija poveća na dva odsto.
Ovih nedjelja, kada privredni zamah u Evropi ponovo popušta, Evropska centralna banka je takoreći goloruka – nema više kako da podstakne privredu. Jer kamate su već na nuli. Jedino se sporni mehanizam kupovine državnih obveznica može još malo pojačati.
Ukratko, Dragijeva zasluga je što je riješenim nastupom spasao monetarnu uniju. Ali je dio zaostavštine i to što nasljednici Kristin Lagard ostavlja prazan arsenal za borbu protiv sledeće krize.
Prije ili kasnije će nova šefica ECB morati da se suoči sa problemom sa kojim ni Dragi nije mogao da se izbori: monetarna unija može da funkcioniše samo ako se sve države eurozone odreknu suvereniteta. To jest, ako sve vode sličnu fiskalnu i ekonomsku politiku ili pristanu da jemče jedne za druge.
I jedno i drugo je malo vjerovatno.
Izvor: Deutsche Welle
