Danas se širom svijeta obilježava Svjetski dan pozorišta, a poruku, koja će se čitati prije svake predstave, uputio je britanski glumac, pisac, reditelj i suosnivač pozorišta “Theatre de Complicite” Sajmon Mekbarni.
“Gdje god ima izvođača i publike, igraće se priče koje se ne mogu ispričati nigdje drugdje, bilo da govorimo o operskim i pozorišnim kućama naših velikih gradova, ili kampovima u koje su se sklonili migranti i izbjeglice u sjevernoj Libiji i širom svijeta. Uvijek ćemo biti povezani, kao zajednica, u ovom ponovnom odigravanju”, poručuje Mejbarni, prenosi Tanjug.
On je podsjetio na poruku velikog Artura Milera 1963. godine kojom je upozorio da se nad svijetom opasno nadvija prijetnja nuklearnog rata:
“U vremenima kada su ruke diplomatije i politike tako kratke i nejake, delikatan, ali nekada dalekosežan domet umjetnosti, mora da ponese teret toga da na okupu održi ljudsko društvo”.
Mekbarni u svojoj poruci podsjeća da je prije 2.400 godina Poliklet Mlađi projektovao veliko pozorište u Epidaurusu, čudesne akustike koja omogućava da se šibica upaljena na sredini pozornice može čuti u cijelom auditorijumu sa 14.000 mjesta, ali i na jednako osvjetljenje pozornice i audotorijuma Šekspirovog Glob teatra u Londonu.
“Živimo u vremenima kada je teško jasno vidjeti. Okruženi smo sa više fikcije nego u bilo kom drugom trenutku istorije ili praistorije. Svaka “činjenica” može se osporiti, svaka anegdota polaže pravo na našu pažnju kao “istina”. Naročito nas jedna fikcija neprekidno okružuje. Ona koja teži da nas odvoji od istine i jedno od drugog. Da smo odvojeni – narodi od naroda, žene od muškaraca, ljudi od prirode”, ističe on.
Jednako kao što živimo u vremenima podjela i fragmentacije, živimo i u vremenima ogromnog pokreta, primjećuje britanski glumac.
“Više nego u bilo kom trenutku u istoriji, ljudi su u pokretu, često bježeći, hodajući, plivajući po potrebi, migrirajući po cijelom svijetu. A to je tek početak. Odgovor je, kao što znamo, da se zatvore granice, podignu zidovi, da se isključi, izoluje”, napisao je Mekbarni.
Živimo, kako kaže, u svjetskom poretku koji je tiranski, gdje je ravnodušnost valuta, a krijumčarska roba nada.
“Dio te tiranije je i u kontroli ne samo prostora nego i vremena. Vrijeme u kojem živimo zazire od sadašnjosti. Koncentriše se na nedavnu prošlost i blisku budućnost. Nemam to. Kupiću ovo. Sada, kad sam to kupio, treba mi sljedeća stvar. Daleka prošlost se briše. Budućnost nema značaja”, zapaža on.
Mekbarni navodi i da je mnogo onih koji kažu da pozorište neće ili ne može to da promijeni.
“Ali pozorište neće otići zato što je pozorište mjesto, rekao bih, utočište, gdje se ljudi okupljaju i odmah formiraju zajednice. Kao što smo oduvijek činili. Sva pozorišta su iste veličine kao prve ljudske zajednice od 50 do 14.000 duša. Od nomadske špilje do trećine stare Atine. Upravo zbog toga što pozorište postoji samo u sadašnjosti, ono čini izazov ovom pogubnom viđenju vremena”, naglašava britanski reditelj.
Pozorište se, dodaje, uvijek bavi sadašnjim trenutkom, njegovo značenje gradi se u zajedničkom činu između izvođača i publike – ne samo ovdje nego i sada.
“Bez čina izvođača, publika ne bi mogla da vjeruje. Bez vjerovanja publike, predstava ne bi bila cjelovita. Smijemo se u istom momentu. Ganuti smo. Zadržavamo dah ili iznenađeni ostajemo bez riječi. I u tom trenutku, kroz dramu, otkrivamo najdublju istinu: ono što smo smatrali najintimnijom granicom između nas, granica naše lične svijesti, takođe je bez granica. Ona je nešto što dijelimo sa drugima”, objasnio je on.
Svake večeri će se, kako kaže, ponovo okupiti glumci i publika i ponovo će se odigrati ista drama, a pozorište je oduvijek “umjetnička forma bezdomnika”.
“A da smo u Epidaurusu, mogli bismo da podignemo pogled i vidimo kako nam je to zajedničko sa širim krajolikom. Da smo uvijek dio prirode i ne možemo od nje pobjeći, kao što ne možemo pobjeći ni sa ove planete. Da smo u Glob teatru, vidjeli bismo kako se naizgled intimna pitanja postavljaju svima nama. A da držimo u rukama kirenajsku frulu staru 40.000 godina, razumjeli bismo da su prošlost i sadašnjost nerazdvojne, lanac ljudske zajednice nikad ne mogu raskinuti tirani i demagozi”, napisao je Mekbarni.
Svjetski dan pozorišta obilježava se od 1961, a Međunarodni pozorišni institut svake godine pozove ličnost svjetskog ugleda da napiše poruku koja se prevodi na više od 20 jezika, čita pred desetinama hiljada gledalaca u pozorištima, štampa i emituje u stotinama novina, časopisa, radio i tv stanica na svim kontinentima.
Prvu poruku napisao je Žan Kokto.
