Hoće li Donald Trump isprovocirati globalni trgovinski rat, a potom i globalnu recesiju? Dizanje visokih carina na čelik i aluminijum, kako bi revitalizovao te industrije (“Čelik je čelik, ako nemate čelik, nemate ni zemlju”), proglasio je pitanjem nacionalne sigurnosti, a ugašene fabrike i izgubljenih oko 100 hiljada radnih mjesta (on je govorio o milionima, valjda misleći na svu američku industriju) posljedicom godina preliberalnog uvoza sa svih strana i dampinga.
Sada će moći mirno da ode u Pittsburgh u Pennsylvaniji, srce američke industrije čelika, i poruči da je ispunio izborno obećanje. No, sada su moguće i protivmjere oštećenih i uvrijeđenih, a među njima i Evropske unije. Takve su carine, ako već nužne, trebale biti usmjerene protiv krivaca za damping i svjetske tržišne viškove čelika (čitaj: Kina), a ne protiv nas, poručili su iz Brisela. Trump je ipak ostavio odškrinuta vrata. Nakon desetak dana napetosti pristao je od carina da izuzme Kanadu i Meksiko (dok s njima pregovara o sporazumu o slobodnoj trgovini i očekuje ustupke), a i drugi saveznici će moći tražiti slično “pomilovanje”. Možda trgovinskog rata ipak neće biti.
Bez pobjednika
Među ekonomistima prevladava mišljenje, a iznijela ga je i izvršna direktorica Međunarodnoga monetarnog fonda Christine Lagarde, da bez obzira na njegov povod i uzroke, u trgovinskom ratu nema pobjednika. Jedino Donald Trump i sljedbenici misle suprotno, da će Amerika preko toga profitirati te početi da smanjuje veliki trgovinski deficit sa svijetom. Neke simulacije, koje su rađene prošle godine kad je Trump objavio svoj ekonomski program, pokazuju da bi u velikom trgovinskom ratu svi bili gubitnici, ali Amerika manje nego drugi.
“Procjene učinaka Trumpove politike, koju su Brookings institut i Australijski nacionalni institut objavili u avgustu 2017. godine, pokazuju kontraproduktivnost populističkih protekcionističkih mjera. Očekivano, negativni učinci su to veći što je veći broj trgovinskih partnera obuhvaćen, rastu s povećanjem zaštite i protivmjerama.
Recimo, zbog globalnog trgovinskog rata koji bi doveo do povećanja carina za 10 postotnih poena u prvoj godini primjene u svim zemljama, gubitak SAD-a bio bi 1,3 posto BDP-a, Kine 4,3 posto, Njemačke 3,8 posto, eurozone 2,9 posto”, upozorava Ana-Maria Boromisa, predstojnica odjeljenja za međunarodne ekonomske i političke odnose zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO). Dodaje kako bi već i takvo jednostrano američko povećanje carina dovelo do gubitka BPD-a za 0,3 posto u SAD-u i Evropskoj uniji, a 0,9 posto u Kini, dok bi globalni skok carina od 40 posto vodio u duboku recesiju.
To su scenariji za koje se svi nadaju da se neće dogoditi, iako, upozorava Boromisa, od krize 2009. godine broj protekcionističkih mjera u svijetu raste, a populističke politike i nevjerodostojni prikaz učinaka dovode do njihovog sprovođenja (evropski je primjer brexit). Što se Trumpa tiče, dodaje kako je on već u svom inauguracijskom govoru najavio protekcionističku politiku i zasad je dosljedno sprovodi, od povlačenja iz Transpacifičkog sporazuma – što je prvi put da se SAD povukao iz sporazuma koji je inicirao, Pariškog sporazuma, ponovnog otvaranja pregovora o NAFTA-i (Sjevernoameričkom sporazumu o slobodnoj trgovini) te sada povećanja carina na čelik i aluminijum.
Opasan presedan
Tako nakon dugog, dugog razdoblja snažne liberalizacije svjetske trgovine i procesa globalizacije polako dolazi do promjena ili makar ozbiljnog propitivanja postojećega trgovinskog sistema. Je li Svjetska trgovinska organizacija (WTO) kakvu znamo stvar prošlosti? Već dugo nije imala neki proboj kojim bi se mogli pohvaliti. Je li uzrok problema u sistemu koji je uspostavila ili broj protekcionističkih mjera raste jer se pravila WTO-a neki veliki igrači ne pridržavaju? Ko će biti pobjednik u novom miješanju karata? Ulozi su veliki, igra je kompleksna i nije jednoznačna, a u njenom rasplitanju je toliko pogleda i scenarija da ih je sve odjednom teško i sagledati.
“Svjetska trgovinska organizacija je za eliminaciju siromaštva u svijetu napravila više od ikoga, iako listu pravila kojih se članice moraju pridržavati mnogi intimno mrze. Evropska unija bi je minirala kada bi uvažila Trumpov argument ‘nacionalne sigurnosti’ iako on to nije, te, u skladu sa njim, uvela carinske protivmjere. To bi zbilja bio presedan”, smatra Vedrana Pribičević, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM).
Udar na potrošače
Mnogi ocjenjuju da novim potezima Trump potencijalno poništava i pozitivne efekte nedavno pokrenute poreske reforme u SAD-u, a s tim se i ona slaže. “Ako Evropska unija odgovori širom listom proizvoda na koje misli da uvede carinu kao metodu odmazde, efekti će se proširiti i na ostale sektore u Sjedinjenim Državama, ali i u Uniji. Više cijene pogodiće potrošače, ali i proizvođače kroz rast cijena čelika i aluminijuma”, napominje Vedrana Pribičević.
Dok prijeti, Evropska unija istovremeno poziva Ameriku da poštuje WTO te da za početak, uključujući i partnere poput Japana, zajedno dovedu svjetsku proizvodnju, pa onda i trgovinu čelika i aluminijuma, u red. S jedne je strane problem velikih tržišnih viškova, a s druge je ozbiljan problem Kina. Kao najveći proizvođač čelika u svijetu (odmah iza nje je EU, a tu, pak, Njemačka), ona je tržište preplavila jeftinijim, subvencioniranim izvozom. To, naravno, nije jedini kamen spoticanja s tom azijskom velesilom koju optužuju da svoje tržište nije dovoljno otvorila: uvedene su i antidampinške mjere oko kineskih solarnih panela, a istrage se provode i vezano uz investicije, kinesku primjenu prava intelektualnog vlasništva i transfera tehnologije.
Čelična Evropa
Koliko je za Evropu sektor čelika važan, pokazuju sljedeći podaci. Na godišnjem nivou ima prihod od gotovo 170 milijardi eura, drži 1,3 posto evropskoga BDP-a i izravnih 320 hiljada radnih mjesta te bi EU američkim carinama svakako bila ekonomski pogođena – što bi dokazivala preko procedura koje predviđa WTO ako i kada bude uvodila protivmjere. Neslužbeno se može čuti da je razlog za brzu i žestoku retoriku bilo još nešto: Evropljani su čvrsto uz WTO, žele poručiti Donaldu Trumpu da ne može olako kršiti globalna pravila koja je Amerika, uostalom, i uspostavljala. Za uvođenje opravdanih protekcionističkih mjera, naglašava se, postoje načini, procedure. Uostalom, Sjedinjene Države i Evropska unija trenutačno primjenjuju velik broj antidampinških mjera na uvoz iz Kine, a EU za čelik i aluminijum drži antidampinške carine od 50 do 80 posto, navodi Boromisa.
Unija je stoga najavila spor pred WTO-om jer smatra da Amerika nema načina dokazati da je uvoz čelika i aluminija iz EU problem za američku nacionalnu sigurnost. Takođe je najavila zaštitne mjere za svoju industriju čelika i aluminija kako bi spriječila novi dotok svjetskih viškova te bi mogla Amerikancima uvesti carine na niz proizvoda: od čelika, preko ostalih industrijskih do poljoprivrednih proizvoda. Popis još nije zaključen, trenutno ga detaljno analiziraju i u Zagrebu, a čini se da na hrvatske kompanije uvođenje osvetničkih carina ne bi imalo nekog većeg uticaja. Levis farmerice, motocikli Harley-Davidson, burbon, brusnice, maslac od kikirikija ili sok od narandže, koji su dosad bili spominjani, samo su dio tog asortimana. Prema procjenama, on bi ipak imao relativno mali uticaj na ukupni uvoz – New York Times navodi iznos od oko 2,8 milijardi eura, a godišnji uvoz Unije iz SAD-a težak je oko 250 milijardi eura (podaci iz 2016. godine).
Ali ako Trump odgovori dalje, dizanjem carina na evropske automobile, što je najavio, gdje je kraj lančanoj reakciji? Takav sudar dva velika ekonomska diva, koja su do prije koju godinu čak pregovarala o dodatnoj liberalizaciji trgovine i investicijama (TTIP), bio bi pravi tektonski poremećaj te je i dalje prilično nezamisliv kao scenario. I apsolutno nepoželjan, naravno. Odgovor na carine je najavila i Kina, a njene protivmjere mogu biti vrlo bolne, posebno za američke farmere.
No, u globalnom sistemu trgovine, čak i bez trenutnog “šamaranja” Amerike i EU, o Kini da i ne govorimo, štošta ne štima, upozoravaju mnogi. Još dok su vođeni pregovori o TTIP-u, pokazalo se da stvari nisu crno-bijele. Je li propast tih pregovora, pa i Trammpov protekcionizam i mogući trgovinski rat, pokazatelj da su nužne promjene, uvođenje nekih ograničenja? Vedrana Pribičević upućuje na diskurs poznatog ekonomiste s Harvarda Danija Rodrika koji istražuje i piše o globalizaciji te upozorava na njene nedostatke. On smatra da i ekonomisti snose odgovornost toga što nisu upozoravali na negativne posljedice slobodne trgovine koje, naravno, postoje.
“Pratite li rad Branka Milanovića, takođe vrhunskog ekonomistu koji se bavi nejednakostima, vidjećete da su gubitnici globalizacije pojedinci čiji dohoci gotovo nisu rasli u posljednjih 20 godina – oni koji se nalaze između 70. i 80. percentila globalne raspodjele dohotka. A to su upravo američki radnici u industriji, između ostalog i u metalurgiji. Dakle, ekonomisti su ignorisali distribucijske efekte globalizacije, uglavnom pričajući samo o pozitivnim stranama slobodne trgovine. Najava trgovinskog rata, s tog stajališta, ima nekog ekonomskog merituma. Uvođenje umjerenih barijera trgovini i eventualno uvođenje kapitalnih kontrola bilo bi najsličnije tzv. Bretton-Woods kompromisu, odnosno sistemu međunarodne trgovine nakon Drugoga svjetskog rata kao jednoj vrsti ograničene globalizacije”, kaže Pribičević.
Globalizaciju se, međutim, ne može optužiti za sve probleme u zapadnim industrijama koje su pretrpjele velike selidbe radnih mjesta i fabrika te se sve snažnije oslanjaju na sektor usluga. Recimo, Trumpova teza da je gubitak poslova u prerađivačkoj industriji direktni rezultat pristupanja Kine Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2001. godine ne može stajati bez velikih ograda.
Tehnološki višak
“On povezuje smanjenje carina s gašenjem više od 50 hiljada tvornica i gubitke miliona radnih mjesta. Međutim, pristupanje Kine WTO-u bilo je u vrijeme značajnih tehnoloških promjena, prvenstveno automatizacije. Analize, na primjer Brookings instituta, pokazuju da je oko 80 posto gubitka radnih mjesta izravno povezano s tehnološkom promjenom, a 10 do 20 posto je rezultat trgovine. Protekcionističke mjere ne mogu riješiti problem”, naglašava Ana-Maria Boromisa.
Pribičević, pak, navodi Davida Autora s prestižnog američkog MIT-a (Massachusetts Institute of Technology) koji je izračunao da je kineska uvozna konkurencija uništila milion radnih mjesta u američkoj industriji, odnosno četvrt od ukupnog gubitka. “Naravno, ostatak radnih mjesta ugasila je automatizacija. Iako je očito da je tehnološki napredak krivac za gubitak radnih mjesta, više od pola anketiranih Amerikanaca redovno u anketama izražava mišljenje da im je upravo uvozna konkurencija uništila radna mjesta”, napominje Pribičević. Pritom, osvrćući se na najnoviji Trumpov potez oko carina, dodaje i jednu pikanteriju: sekretar američkoga Ministarstva trgovine Wilbur Ross, poznati protekcionista, u cijeloj priči ima i lični interes. Naime, on se obogatio prodajom američkih kompanija koje proizvode čelik strancima.
“Kako je moguće da osoba koja je u očitoj dubokoj sprezi s nekom industrijom, odlučuje ili čak samo savjetuje predsjednika o tome hoće li se na proizvode te industrije uvesti carine? Takav uticaj partikularnih, korporativnih interesa je za jednu zrelu demokratiju kao što je SAD prilično zabrinjavajući”, zaključuje.
Igra nulte sume
Ostavljeni smo s cijelim nizom pitanja. Je li se, dakle, svijet privremeno zatresao zbog sprega jedne industrije i vlasti ili zbog jednog kongresnog mjesta o kojem se uskoro odlučuje u Pennsylvaniji? Je li zbog čelika ugrožena nacionalna sigurnost SAD-a ili se samo Amerika (i ne samo ona) loše nosi s industrijskim posljedicama vlastitog izuma, globalizacije? Ili je stvar jednostavno u tehnološkom napretku koji će polako promijeniti sve industrije i zemlje, pa i trgovinski sistem, a Trump samo na pogrešan način i pogrešnim instrumentarijem gađa posljedice? Neka rasprava o postglobalizmu počne.
U međuvremenu treba biti svjestan, na šta je upozorio i guverner Evropske centralne banke Mario Draghi: trgovinski ratovi su igra nulte sume. Trumpovu je logiku, kaže Vedrana Pribičević, najbolje ipak “rasturio” poslovično zajapureni nobelovac Paul Krugman, pozivajući se na teoriju igara. “Kada jedna zemlja uvede carine, najbolji odgovor druge zemlje jest da i sama uvede carine. To je tzv. strategija ‘milo za drago’. Uostalom, zato i WTO organizuje runde pregovora o uklanjanju barijera trgovini na način da sve zemlje snize carine istovremeno kako bi sve zemlje bile ravnopravne”, kaže Pribičević. Dodaje da je Trump u ovom slučaju zaboravio na još jednu stvar: globalnu integraciju dobavljačkih lanaca.
“Danas ne postoji američki automobil jer se dijelovi za njih proizvode po cijelom svijetu pa pomaganje jednoj industriji”, smatra, “neće imati željene multiplikativne efekte na domaću ekonomiju”. Štaviše, kako danima pišu američki mediji, Trumpove bi carine mogle uticati na porast cijena i dovesti do otpuštanja u povezanim industrijama; uvoz čeličnih i aluminijskih proizvoda, pogotovo onih sofisticiranih, ne može se, pak, ni brzo, ni lako supstituirati domaćom proizvodnjom.
Izvor: Jutarnji List
