Ubrzo nakon što je nova austrijska vlada formirana kao koalicija konzervativaca i ekstremne desnice, u decembru 2017. u francuskom listu Monde objavljen je poziv na bojkot austrijskih ministara ekstremne desnice – dok je predsjednik Evropske komisije Jean-Claude Juncker najtoplije primio novog austrijskog kancelara Sebastiana Kurza. Ovaj potez je bio radikalno drugačiji od odbojne reakcije Evropske unije na prvu austrijsku vladu ekstremne desnice 2000. Bilo bi suviše prosto reći da se Evropa u međuvremenu pomjerila udesno. Prije će biti da je sveprisutna neoliberalna ideologija – tačnije, tržišni fundamentalizam – progutala cijeli politički prostor, od socijaldemokratske ljevice do demohrišćanske desnice.
Program nove austrijske vlade dobro ilustruje tu evoluciju, dok bi austrijski socijaldemokrati u opoziciji mogli da ga potpišu skoro cijelog – neki od njih su razmatrali mogućnost koalicije sa ekstremnom desnicom. Doktrina tržišnog fundamentalizma odbacuje svako uplitanje politike u tržišne sile, koje navodno treba osloboditi od ljudskog uplitanja, u skladu sa pretpostavljenim prirodnim zakonima tržišta koje nam ekonomisti opisuju matematičkim formulama. Tako je ukinuta ključna obaveza svake vlade – primjena ekonomske politike u skladu sa određenim ideološkim uvjerenjima. Vlade su sada skupovi menadžera koji kontrolišu i štite slobodan i nesputan razvoj tržišta i analiziraju njihove promjene i poteze, poput čuvara zoološkog vrta koji nas zabavljaju zapažanjima o ponašanju životinja. Od vlada se sada očekuje samo podrška postojećem stanju, a ne vladavina i zato je sve manje važno da li se politička partija na vlasti zove socijalistička, liberalna, konzervativna ili ekstremno desna.
Neoliberalna ekonomska politika nužno vodi preraspodjeli bogatstva od siromašnih ka bogatima i otuđenju kao rezultatu neometanih (navodno nepromenjivih) pravila tržišta i finansijskog i monetarnog sistema. Da bi održala takav sistem ekonomske, i političke, nejednakosti, vlast pujda siromašne jedne protiv drugih, da bi bili zaokupljeni međusobnim sukobima po internetu ili po ulicama – na primjer, siromašnih građana protiv siromašnih stranaca i izbjeglica. U isto vrijeme, vlast ukida posljednje ostatke društvene solidarnosti i finansijske preraspjodele daljom deregulacijom tržišta i smanjivanjem poreza. Upravo to je sadržaj programa nove austrijske vlade (na primjer strane 23-24, 29-35, 41-42, 47-48, 76-77, 118, 127-146). Deregulacija tržišta (manji upliv države) ide zajedno sa sprovođenjem „reda i zakona“, nacionalizmom i potvrđivanjem sopstvenog identiteta u odnosu na strance (veći upliv države).
Ako neoliberalni poredak želi da opstane, on u krajnjoj liniji mora težiti autoritarnoj vlasti sa primjesama modernog fašizma. Kritičari se ućutkuju tako što bivaju proglašeni nevažnim ili pristrasnim – ili se uklanjaju nasilnim putem kao u Južnoj Americi 70-ih godina prošlog vijeka. Ništa ne smije biti na putu fundamentalističke tržišne ideologije. U liberalnoj demokratiji to se ne može postići na duže staze. Ljude treba neprestano zamajavati narativima o strahu i borbi, „njima-nama“, „našima-strancima“, „prijateljima-neprijateljima“, „crnom-bijelom“, već kako to ide u klasičnoj nacionalističkoj, rasističkoj i ksenofobičnoj retorici. Tako se pažnja građana odvraća od sve većeg siromaštva i nejednakosti. Ta retorika se lijepo slaže sa tržišnim fundamentalizmom, jer šta drugo znači „zdrava konkurencija“ između svih u svakoj oblasti društva, ako ne bespoštednu borbu za opstanak.
Svako postaje nečiji neprijatelj: solidarnost i saosjećanje postaju činovi protiv nacije ili „naroda“, to jest atomizovanih potrošača koji uživaju u svojoj individualnosti svedenoj na izbor robe. Ironično, ovo apsolutno veličanje ekonomskih odnosa tržišni fundamentalizam dijeli sa marksizmom-lenjinizmom 20. vijeka. Poziv na bojkot ekstremno desnih austrijskih ministara čini se neumjesnim. Francuski predsednik Emmanuel Macron je tipičan primjer političara koji otvara put ekstremno desnom neoliberalnom sistemu, onako kako to Angela Merkel čini u Njemačkoj. Austrija samo prednjači za nekoliko godina. Kao što je već zapazio austrijski satiričar i kritičar Karl Kraus (1874-1936): Austrija je eksperiment za kraj svijeta.
Andreas Rahmatian, Social Europe, 23.01.2018.
Prevela Slavica Miletić
Peščanik.net, 31.01.2018.
