U prilog tome da razlozi zbog kojih mnoge centralne banke uvećavaju zlatne rezerve ne slute na dobro, govori i to da se sopstveni trezori za čuvanje zlata sve više pretpostavljaju stranima, te sve učestaliji zahtjevi da se „domaće“ zlato, ili barem njegov veći dio – vrati kući.
Kada bi se radilo istraživanje o tome šta je „tiha patnja“ najambicioznijih pljačakaša, vjerovatno bi se u samom vrhu liste našli trezori američke centralne banke (FED). Prvo, Sjedinjene Države su i dalje svjetski rekorder sa 8133,5 tona sopstvenih zlatnih rezervi, od kojih se navodno oko 60% čuva u Kentakiju, nešto preko 20% u Njujorku, i nešto manje od toga u Denveru, u Koloradu. Drugo, procjenuje se da od ukupnih zlatnih rezervi u svijetu, države čuvaju preko tri četvrtine u trezorima u inostranstvu, a najviše u trezorima Federalnih rezervi SAD – čak 60 zemalja sa svih kontinenata.
Ozbiljan konkurent FED-u na ovom tržištu je centralna banka Engleske (Bank of England). Velikoj Britaniji su svoje zlato povjerile države Komonvelta, niz evropskih zemalja, a Meksiko je do nedavno čuvao čak 95% svojih zlatnih rezervi u Londonu. Dio stranog zlata u Engleskoj banci se smešta na osnovu ugovora o čuvanju, pri čemu strani klijenti plaćaju za tu uslugu. Dio zlata je na depozitnim računima, i u tom slučaju ulagač dobija obračunatu kamatu. U toj banci, smještene su i zlatne rezerve organizacija pod zajedničkim nazivom „bullion banks“ (privatne banke koje rade sa fizičkim zlatnim ingotima).
Procjenjuje se da je samo početkom 2013. godine, u centralnoj banci Engleske bilo oko 5,1 hiljada tona stranog zlata, a u američkim Federalnim rezervama 6,2 hiljada tona. Pri tom, odluke pojedinih država da baš tu smjeste svoje zlato nisu uvjek bile zasnovane na „vrhunskom korisničkom iskustvu“, već i na ucjenama SAD i Velike Britanije da se, za uzvrat, neće mešati u njihove unutrašnje prilike i podrivati aktuelnu vlast.
Zlatni patriotizam
U međuvremenu, kako je bivalo sve izvjesnije da se neizvesnost na globalnom tržištu povećava i da prijeti nova ekonomska kriza, zlato je ponovo postajalo sve popularnije „utočište“. Nakon rekordnog nivoa zlatnih rezervi u prošloj godini, pomama za zlatom se nastavlja i u ovoj, što dokumentuje izvještaj Svjetskog savjeta za zlato (WGC). U njemu se navodi da su u prvom kvartalu 2019. globalne rezerve zlata porasle za 145,5 tona, što je rast od 68% u odnosu na isti period lani i ujedno najveći porast globalnih rezervi za ovaj period od 2013. godine.
U prilog tome da razlozi za takvo ponašanje centralnih banaka ne slute na dobro, govori i to da se sopstveni trezori za čuvanje zlatnih rezervi sve više pretpostavljaju stranima, te sve učestaliji zahtjevi da se „domaće“ zlato, ili barem njegov veći dio – vrati kući. Posljednjih godina, ovakav trend je postao vidljiv gotovo u cijeloj Evropi, a prethodnih mjeseci vijesti o takvim zahtjevima stižu iz Austrije, Italije, Francuske, Rumunije, Mađarske…
Holandija je nedavno iz FED-a već premjestila zlato vrijedno pet milijardi dolara, što je petina njenih rezervi, pa je sada trećina rezervi u Amsterdamu, trećina u Njujorku, a po petina u Otavi i Londonu. Rumuni, koji 65% zlatnih rezervi čuvaju u inostranstvu, usvojili su u aprilu ove godine nacrt zakona kojim se traži od centralne banke da vrati u zemlju svo zlato koje se čuva u Banci Engleske. Rumunska centralna banka je podržala ovakav zahtjev, uz ocjenu da se nacionalna ekonomija dovoljno stabilizovala, te da nema više potrebe da se plaćaju naknade za držanje zlata u inostranstvu. Protivnici pomenute inicijative, međutim, smatraju da bi vraćanje zlata ugrozilo sposobnost vlade da se zadužuje na međunarodnim tržištima, posebno u slučaju nove recesije, kao i da bi vraćanje zlata u zemlju bio skup proces.
Najveća evropska ekonomija i država koja odmah iza SAD ima najveće zlatne rezerve, Njemačka, još od izbijanja svjetske finansijske krize 2008. godine trpi jake pritiske u javnosti da svoje zlato vrati kući. Njemačka je tokom hladnog rata najveći dio zlatnih rezervi izmjestila u trezore centralnih banaka u Njujorku, Londonu i Parizu, ali sada više od polovine svojih 3.400 tona čuva u sopstvenim trezorima, ostatak u Londonu i Njujorku, dok su rezerve čuvane u Francuskoj u potpunosti povučene zaključno sa 2017. godinom. Potonji potez se komentariše kao preventiva od „crnog scenarija“ ukoliko bi došlo do kraha eurozne i krize zajedničke valute.
Švajcarska, koja je 1999. godine sa 2.590 tona zlatnih rezervi bila ispred Njemačke, odnosno druga država u svijetu po zlatnim rezervama odmah iza SAD, objavila je 2013. godine, po prvi put u svojoj istoriji, gdje čuva sopstveno zlato: dvije trećine kod kuće, 20% u Banci Engleske, a 10% u centralnoj banci Kanade. Premda je švajcarska centralna banka po izbijanju svjetske krize takođe bila pod pritiskom pojedinih partija da uveća zlatne rezerve umjesto da prodaje zlato, te da ono koje drži u inostranstvu vrati u zemlju, građani su na referendumu odbili takve zahtjeve.
Rusija FED-u ne vjeruje
Stanovnici Rusije ne moraju da lome glavu oko takvih problema, sve kada bi ih neko i pitao, jer Rusija FED-u ne vjeruje, niti ikom drugom, pa cjelokupne zlatne rezerve koje su dostigle 2.168 tona drži isključivo u nacionalnim trezorima. Ona, doduše, nema sopstveni Fort Noks, tako da se oko 67% rezervi nalazi u trezorima centralne banke u Moskvi, a ostalo je u Sankt Peterburgu i uralskom gradu Jekaterinburgu. Rusija je 2017. postala peta u svijetu po količini zlatnih rezervi, smenivši na tom mjestu Kinu, iako je imala svega 387 tona zlata 2005. godine, kada je ruska vlada održala sednicu isključivo zbog dogovora o povećanju zlatnih rezervi. U protekloj deceniji, Rusija je proizvela oko 2.000 tona zlata, a zvanična Moskva planira da do 2030. podigne proizvodnju na 400 tona godišnje i stoga nastoji da se bliže poveže sa proizvođačima zlata na drugim kontinentima, posebno u Africi.
Nasuprot Rusiji, Turska je kao decenijski američki saveznik čuvala svoje zlato u trezorima FED-a, ali je posljednjih godina, naročito posle neuspješnog vojnog puča, promijenila stav i vratila 220 tona u sopstvene trezore. Trenutno, njene ukupne zlatne rezerve iznose 294 tone, a samo prošle godine iz Njujorka je vratila 28,7 tona.
Zemlje bez zlatnih rezervi, poput Kanade koja trenutno nema ni gram zlata jer njena vlada smatra da postoje bolje opcije za ulaganja, ipak su izuzetak. Od 193 zemlje članice Ujedinjenih nacija, samo njih desetak nema svoje rezerve zlata, a među njima su dve iz Evrope – Norveška i Hrvatska. Za razliku od Norveške, Hrvatska ne spava na nafti, ali je 15,5 tona zlata naslijeđenih od bivše SFRJ, prodala u periodu od 2001. do 2005. godine za ukupno 148 miliona dolara i danas nema zlatne rezerve. Hrvatska je ovakvu odluku donijela u vrijeme kada su zlato prodavale brojne zapadne centralne banke, smatrajući da se ne isplati držati imovinu koja ne donosi kamate, a cijena joj pada i iziskuje troškove oko čuvanja. Ipak, brojne kritike u hrvatskoj javnosti zbog takve odluke – za koju se ni do danas ne zna ko ju je konkretno donio i da li je to bilo pod pritiskom MMF-a – sada su još učestalije zbog nagovještaja nove krize. U njima se, između ostalog, ističe kako za razliku od dolara i eura, zlato nema politički miris i boju, te da bez zlatnih rezervi, Hrvatska praktično nema ni mogućnost da vodi monetarnu, ali i svaku drugu politiku potpuno nezavisnu od Sjedinjenih Država i Evropske unije.
(Članak je prvobitno izašao u publikaciji Finansije Top 2018/19 časopisa Biznis & Finansije)
