Koliko će inicijativa Otvoreni Balkan značiti za ekonomije država i možemo li očekivati da i Crna Gora u skorije vrijeme postane dio te incijative?
Mitrović: Otvoreni Balkan je dobra inicijativa jer je usmjerena na jačanje povjerenja među građanima i poslovnim subjektima u regionu kroz različite oblike saradnje preko kojih se prevazilaze neke od postojećih administrativnih prepreka. Brojne inicijative, koje je moguće pokrenuti i ostvariti, a koje pokreću veću razmjenu ljudi, roba, investicija i drugih usluga, mogu doprinijeti oporavku i rastu regionalnih ekonomija. Dodatno, one brišući barijere između nacionalnih ekonomskih granica omogućavaju nastanak objedinjenog tržišta i za potencijalne ekonomske partnere, od turista do investitora, koji dolaze izvan našeg područja, a za koje smo kao pojedinačna i rascjepkana tržišta, previše mali. Uz to, ova inicijativa ima podršku SAD, što joj svakako ide u prilog. Čini se da nova crnogorska vlada uviđa prednosti ovakvog udruživanja, te da će se uključiti kroz konkretne programe i ponude. Za ovo je svakako bila nužna politička volja i dobronamjerno gledanje na inicijative i interese drugih uključenih članica.
Koliko je u ovom post korona periodu, ali i periodu rata, važno razvijati poljoprivredu, koja se uz energetiku pokazala kao ključna grana?
Mitrović: Poljoprivreda je oduvijek bila strateška grana, s obzirom na to da je obezbijediti ”hljeb” i krov nad glavom primarna čovjekova briga, odnosno da je obezbjeđivanje bezbjednosti prehrane jedna od osnovnih dužnosti svake vlade. Budući da su resursi neravnomjerno raspoređeni širom planete, obradivo zemljište ili mogućnost ribarenja predstavljaju bogatstvo za one države koje ih imaju. U mnogim zemljama, uključujući i neke od najrazvijenijih, poput Japana, bez uvoza prehrambenih namirnica nije moguće obezbjediti bezbjednost prehrane. Većini zemalja za razvoj poljoprivrede nužan je uvoz vještačkog đubriva, sadnog materijala, sjemena itd, dakle, uključenost u međunarodnu trgovinu. Pandemija, ratom i sankcijama, siromaštvom, bezobzirnim uništavanjem prirode od strane korporacija, kao i prirodnim nepogodama uzrokovani prekidi u snabdijevanju ovim robama, upućuju na izuzetno veliku važnost brige o poljoprivrednom zemljištu i proizvodnji hrane. Briga o autohtonim sortama biljaka i životinja važan je dio mudrog pristupa ovom pitanju od strateške važnosti.
Koliko je u Crnoj Gori ekonomija ‘’sluškinja politike’’i koji je ‘’recept’’ za Crnu Goru da krene putem razvoja i prosperiteta?
Mitrović: U svakoj državi, kao i na regionalnom i globalnom nivou odvija se svakodnevno sučeljavanje politike i ekonomije. Ekonomski ciljevi kroz formalni i neformalni politički proces konkurišu jedni drugima, dok političke odluke najdirektnije kreiraju ekonomske institucije i utiču na odvijanje ekonomskog života kroz stvaranje pravnog i političkog ambijenta za poslovanje, kao i poslovne kulture. U Crnoj Gori, kao i u čitavom regionu, uostalom, vlada kultura nepoštovanja zakona i institucija.
Uz koncentraciju vlasti, odomaćenu korupciju i lične i grupne interese koji se nameću kao opšti, teško je voditi efikasnu ekonomsku politiku. Smatram da bi Crna Gora, kao prirodnim ljepotama i dobrima, poput mora i jezera, kao i nekim drugim resursima bogata država, trebalo da ima dugoročni plan razvoja koji bi forsirao razvoj nekoliko strateških grana i sektora u skladu sa tim činjenicama. Nijedna ekonomija ne može da se razvija na nepotizmu i negativnoj selekciji, baziranoj na odanosti nekoj partiji ili ličnosti.
Ukupno stanovništvo, naročito obrazovano i mlado, mora biti motivisano da se posveti ovakvom cilju kroz angažman koji vrjednuje sposobne, odgovorne i ”čiste” stručnjake. Razvoj turizma, uključujući i planinski, zdravstveni, obrazovni, kao i stočarstva, vinarstva itd, koji su već i prepoznati kao prioriteti, zahtijeva temeljno rješenje osnovnih pitanja izgradnje i uređenja infrastrukture u čitavoj državi – od saobraćajne, kanalizacione, vodosnabdjevanja, izgradnje sistema prikupljanja, prerade i izvoza smeća. Mnogo od ovog se može postići kroz regionalno umrežavanje i zajedničko finansiranje tzv. ”zelene agende” i drugih aktuelnih platformi koje mogu privući domaće i strane investitore ili obezbediti prekogranično i drugo finansiranje iz fondova EU. Uvijek preporučujem štednju i umjerenost u trošenju i resursa i ličnih sredstava, jer je taj model održiv i pokazao je da je doprinjeo ekonomskom preobražaju u zemljama u kojima je ovaj način ponašanja zaživio.
