Investicioni fondovi kojima upravljaju profesionalci su skupi jer menadžeri trguju u velikim količinama i plaćaju im debele honorare, usto čak njih 95 posto podbaci svoje investicijske referentne vrijednosti.
Čak i u normalnim uslovima, kako pojedinačni tako i institucionalni investitori nailaze na poteškoće u donošenju odluka po pitanju gdje investirati i u šta.
Bi li trebalo više ulagati u napredne ekonomije ili u ekonomije u nastajanju? U koje tačno? Kako odlučiti kada i na koji način rebalansirati vlastiti portfolio? Očito je da te odluke postaju još teže u neuobičajenim uslovima, uslijed značajnih globalnih promjena, dok centralne banke usvajaju nekonvencionalne politike. Međutim novi pristup s niskim troškovima obećava olakšanje tog izazova s kojim su investitori suočeni na podjednak način, kako u normalnim tako i u vanrednim okolnostima.
U industriji upravljanja imovinom tradicionalno postoje dva tipa investicijskih strategija: pasivna i aktivna. Pasivni pristup uključuje ulaganje u indekse koji prate određene referentne vrijednosti, recimo, dionički indeks S&P 500 u Sjedinjenim Američkim Državama ili neki indeks naprednih ekonomija ili dionica tržišta u nastajanju. Zapravo, kupuje se indeks određenog tržišta. Pasivnost je pristup s niskim troškovima – praćenje referentne vrijednosti nije neki napor. Ali ono rezultira samo sumom dobrog, lošeg i zlog, jer vam ne može savjetovati da li da kupite napredne ekonomije ili tržišta u nastajanju i koje zemlje unutar svake grupe će imati više uspjeha. Uložite u košaru proizvoda svih zemalja ili određenih regija i ono što dobijete naziva se “beta” prosječni tržišni prinos.
Treći investicioni pristup
Nasupot tome, aktivni pristup povjerava ulaganja profesionalnom menadžeru portfolija. Ideja je da profesionalni menadžer koji bira imovinu i tržišta u koja treba ulagati može nadmašiti prosječan prinos od kupovine cijelog tržišta. Od tih se fondova očekuje da vam donesu “alfa”: apsolutne superiorne prinose umjesto tržišnih “beta”. Postoje brojni problemi kod tog pristupa. Investiconi fondovi kojima upravljaju profesionalci su skupi, jer manadžeri trguju u velikim količinama i plaćaju im debele honorare. Povrh toga, većina aktivnih menadžera – čak njih 95% – podbaci svoje investicione referentne vrijednosti, a njihovi prinosi su tako nepostojani i rizični.
Štoviše, menadžeri superiornih ulaganja mijenjaju se s vremenom, tako da njihova prethodna performansa ne može biti garancija buduće performanse. Dok neki od tih menadžera – poput hedge fondova – nisu na raspolaganju prosječnim investitorima. Posljedično, aktivno upravljani fondovi obično postižu lošije rezultate od pasivnih fondova, s još nižim i rizičnijim prinosima. Doista, ne samo da su aktivne “alfa” strategije često lošije od “beta” strategija; neke su zapravo prerušene beta strategije (jer prate tržišne trendove) – samo s većom finansijskom polugom te stoga s više rizika i nepostojanosti.
Međutim, treći investicijski pristup, poznat pod nazivom “pametni” (ili “unaprijeđeni”) beta pristup, u posljednje vrijeme postigao je veću popularnost. Pod pretpostavkom da možete slijediti kvantitativna pravila koja su vam omogućila da iskorjenite nevaljale jabuke, recimo, zemlje za koje je bilo vjerovatno da će postići loše rezultate i stoga s vremenom postižu niske prinose dionica. Ako iskorjenite većinu loših i zlih, na kraju poberete više dobrih jabuka – i imate nadprosječne rezulate.
Ubiranje više dobrih jabuka
Kako bi se cijene održavale niskim, pametne beta strategije moraju biti pasivne. Stoga, pridržavanje određenih pravila zamjenjuje skupog menadžera u biranju dobrih jabuka i izbjegavanju loših i zlih. Na primjer, moja kompanija za ekonomska istraživanja ima kvantitativni model, koji se ažurira kvartalno, te rangira 174 zemlje prema više od 200 ekonomskih, finansijskih, političkih i ostalih činilaca kako bi se dobila mjera ili broj bodova srednjoročne privlačnosti tih zemalja za investitore.
Tim se pristupom dolazi do snažnih signala vezano uz činjenicu koje zemlje će postići bolje rezultate ili zapasti u krizu te koje će postići bolje ekonomske i finansijske rezultate. Iskorjenjivanje loših i zlih na temelju tih rezultata, te stoga ubiranje većeg broja dobrih jabuka, pokazalo se da donosi veće prinose s nižim rizikom od aktivno upravljanih alfa ili pasivnih beta fondova. Takođe, kako se pozicije s vremenom mijenjaju da bi izrazile poboljšanja ili pogoršanja u temeljima tih zemalja, tržišta dionica koja “pametni beta” investitori odabiru mijenjaju se obzirom na to.
S boljim prinosima od pasivnih beta fondova i po nižoj cijeni od aktivno upravljanih fondova, pametna beta sredstva sve su više raspoloživa i popularnost im je kontinuirano u porastu. (Potpuna istina: moja kompanija, zajedno s jednom velikom globalnom institucijom, upravo lansira seriju indeksa utrživih dionica za tržišta dionica naprednih ekonomija i tržišta u nastajanju, koristeći pametni beta pristup).
Naučni pristup
Obzirom da se ta strategija može primijeniti na dionice, obveznice, valute i brojne klase imovine, pametni beta pristup mogao bi biti budućnost upravljanja imovinom. Bez obzira na činjenicu je li neko ulaže u ustaljenim ili neuobičajenim okolnostima, upotreba naučnog pristupa s niskim troškovima u cilju dobivanja košare s nadprosječnim udjelom dobrih jabuka zaista se čini razumnim pristupom.
© Project Syndicate, 2015.
