Kompanije u Silicijumskoj dolini postale su novi dom za masovno upražnjavanje budizma, odnosno meditacije na radnom mjestu, kojom sada obavezno započinju i poslovni sastanci. Ovakva potraga za boljim sobom i širenje saosjećanja kroz „PowerPoint“ prezentacije ima samo jedan cilj – da se zaposleni još više otrgnu od spoljnog svijeta, poistovjete sopstveni život sa poslom i budu još produktivniji kako bi uvećali korporativni kapital, tvrdi Kerolin Čen, profesorka sociologije na Univerzitetu „Berkli“ i autorka knjige „Kod za radnu molitvu“.

Budizam koji je nekada u Sjedinjenim Državama bio povezan sa alternativnom duhovnošću hipika, sada je sveprisutna „mantra“ u tehnološkim kompanijama u Silicijumskoj dolini. Među pretečama ovog trenda bio je Stiv Džobs, jedan od osnivača „Epla“, koji je radi upražnjavanja ovakvog duhovnog iskustva boravio u više navrata u Aziji. Bil Gejts, osnivač „Majkrosofta“, pohađa privatne časove meditacije kod Endija Padikomba, bivšeg budističkog monaha koji je napravio posao vrijedan nekoliko miliona dolara kada je preko aplikacije „Hedspejs“ ponudio meditiranje na internetu.

Tehnološki gigant „Sejlsfors“ je još 2016. godine osnovao „Zonu svjesnosti“, gde nekadašnji budistički monasi drže predavanja o tehnikama meditacije. Džef Vajner, izvršni direktor „Linkdina“ voli da ponavlja kako je njegov stil rukovođenja „saosjećajno upravljanje“, koje je inspirisano učenjima Dalaj Lame. Svoj pristup poslu i zaposlenima opisuje kao nastojanje „da se uđe u kožu druge osobe i sagleda svijet iz njene perspektive“. „Gugl“ čak ima svog internog gurua svjesnosti, Čed-Meng Tana, bivšeg softverskog inženjera koji tvrdi da njegov program „Potraži unutrašnjeg sebe“ ne samo da povećava zaradu, već i doprinosi miru u svijetu.

U tehnološkim kompanijama pod okriljem Silicijumske doline je sada gotovo redovna praksa da poslovni sastanci počinju meditacijom, kako bi se rukovodstvo uvjerilo da su svi prisutni u potpunosti angažovani. Ili kako se to kaže novim korporativnim rječnikom – da su se predali duhovnom zagrljaju u službi produktivnosti.

Budizam u „PowerPoint“ prezentaciji

Tvrdnju da je budizam pronašao svoj novi dom u osvešćenim tehnološkim kompanijama u SAD, mnoge od njih uveliko ističu ne samo kao svoju poslovnu prednost, već i kao doprinos razvoju humanijeg društva. Imajući u vidu sve veći broj sudskih procesa koji se vuku za tehnološkim gigantima zbog zloupotreba koje su počinili, teško je povjerovati da će javnosti tako lako prodati priču kako je Silicijumska dolina postala epicentar za širenje nesebičnosti, saosjećanja i ljubavi.

Ali to i nije glavni cilj. Naprasno negovanje duhovnosti u tehnološkim korporacijama nije toliko usmjereno na spoljnu, koliko na komunikaciju u samim organizacijama. Budistička praksa za sticanje uvida u krajnju prirodu stvarnosti je sekularizovana i prepakovana u tehnike za jačanje mentalnog zdravlja zaposlenih, kako bi bili još produktivniji na poslu, objašnjava Kerolin Čen, profesorka sociologije na Univerzitetu „Berkli“ i autorka knjige „Kod za radnu molitvu“.

Čen je provela pet godina izučavajući zaljubljenost američkih tehnoloških kompanija u svjesnost i meditaciju inspirisane budizmom. Prisustvovala je meditativnim seansama u korporacijama, razgovarala sa rukovodstvom i zaposlenima, kao i sa takozvanim duhovnim preduzetnicima koji nude ovakve programe tehnološkim vizionarima.

Američka profesorka je prije svega pokušala da pronađe odgovor na pitanje: zašto baš budizam? Za to postoji više razloga. Budizam je postao popularan u Kaliforniji još buntovnih šezdesetih godina prošlog vijeka, ili bolje rečeno – njegova američka verzija, prilagođena zapadnjačkom umu. Sekularizaciju budizma i njegovo pretvaranje u univerzalnu tehniku za unapređenje svjesnosti, bez obzira na etničku pripadnost i stav prema religiji, je u velikoj mjeri promovisao i Dalaj Lama, kada je podržao ideju psihologa sa Univerziteta „Viskonsin-Medison“ da osnuju „Centar za zdrave umove“, namijenjen istraživanjima o djelotvornosti meditacije.

Za tibetanskog duhovnog vođu je to dijelom bila politička kalkulacija, kako bi se i na taj način pridobila svjetska javnost u njegovoj borbi za nezavisnost Tibeta. Ali takva odluka je produkovala jedan „revolucionarni“ budizam, koji je potpuno otrgnut od duhovnosti, svoje religijske tradicije i konteksta i presađen u svakodnevne terapeutske prakse, ističe Čen.

Sa još jednom, tehnološkom revolucijom i brzometnim usponom tehnoloških kompanija na svjetskom tržištu, naročito američkih, već „sažvakani“ budizam se ponovo prepakovao u formu koja je najprihvatljivija novim i vrlo platežnim mušterijama. U želji da plasiraju duhovnost na tržište „tehnološke utopije“, savremeni gurui svoju uslugu predstavljaju kao čistu nauku i to kroz „PowerPoint“ prezentacije, kako bi i jezik bio čitljiv tehnološkim profesionalcima. Pritom, napominje Čen, i te kako su svjesni da ih poslodavci ne angažuju s ciljem da njihovi zaposleni postanu moralniji, već isključivo produktivniji.

Isto bi se postiglo i okopavanjem bašte

Kako to izgleda u praksi? Američka profesorka navodi primjer meditativnih seansi kojima je prisustvovala u pojedinim korporacijama, a koje su bile namijenjene širenju saosjećanja. Trener bi zatražio od polaznika da sjednu u poseban položaj, opuste se i zatvore oči. Zatim bi počeo seansu riječima: „Zamislite sebe kako širite svoju ljubav članovima vaše porodice. A sada zamislite kako taj krug ljubavi širite na svoje radno mjesto, zatim na zajednicu u kojoj živite, potom na vašu zemlju i na kraju na cijeli svijet“…

Na prvi pogled, može se postaviti pitanje kakve veze ovo ima s poslom? Ovo i jeste isključivo usmjereno na posao, naglašava Čen, jer treba imati u vidu da je riječ o korporacijama u kojima zaposleni provode najmanje sedamdeset sati nedjeljno. Ko želi da se uspne na toj ljestvici i što je još teže – da se na njoj zadrži i da ga ne oduva konkurencija – teško da ima vremena i za najužu porodicu, a kamoli za bilo šta drugo.

„Ljudi koji rade u takvim kompanijama su odsečeni od svijeta. Posvećenost poslu koja se od njih traži ne ostavlja vremena za bilo kakve angažmane van radnog mjesta. Naprotiv, oni se podstiču da traže smisao i društvene veze na poslu. Umjesto da grade prijateljstva i ljubav van korporacije, da se posvete nekom cilju koji će makar malo unaprijediti život u njihovo zajednici, ili jednostavno rečeno da žive jedan svrsishodan ljudski život, radnici u ovakvim kompanijama su isključivo usmjereni na to da razvijaju sposobnosti koje će uvećavati korporativni kapital“, komentariše Čen i dodaje:

„Kada se zaposleni kroz ovakve prakse identifikuje sa svojom kompanijom, on počinje da povezuje osjećaj blagostanja i duhovnosti sa svojim radnim mjestom. To više nema nikakve veze sa saosjećanjem prema ostatku svijeta“.

Na stranu činjenica da mnoga naučna istraživanja, koja nisu unaprijed „zadojena“ učinkom ovakve verzije „mutiranog“ budizma, pokazuju da bi rezultati koji se dobijaju „korporativnom meditacijom“ mogli da se postignu i kada bi zaposleni više spavali, ili se opuštali dok okopavaju baštu. Ali više slobodnog vremena nikako ne odgovara poslodavcima, naglašava Čen, koja napominje da je Silicijumska dolina možda predvodnik, ali ne i jedino mjesto gdje se upražnjava korporativna kontrola duhovnosti.

„Skoro sve kompanije sa liste ’Fortune 500’ sada funkcionišu kao verske organizacije. One imaju priču o porijeklu, misiju, viziju, svoje vrijednosti, prakse i često harizmatičnog vođu, a sve to su osnovni elementi organizovane religije. Korporacije su naučile da je upravljanje smislom na način koji će zavesti zaposlene da se sa tako predstavljenom svrhom poistovjete, glavno oružje za pridobijanje i zadržavanje stručnjaka u ekonomiji znanja. Počinjemo da organizujemo sebe, zajednicu i duhovnost oko kapitalističkog cilja da budemo što produktivniji, ignorišući sve druge društvene vrijednosti. Ali kompanije koje posmatraju svoje zaposlene samo kroz njihov radni učinak, sigurno ne mogu ponuditi rješenje kako ćemo živjeti život koji je ispunjen i zaista ima svrhu“, zaključuje američka profesorka.

Zorica Žarković

Biznis & finansije, broj 201, septembar 2022.