U ovo vrijeme nesigurnosti svijet (a pogotovo Zapad) se nalazi pred teškim zadatkom da pronađe odlučan odgovor drskim antidemokratama i predstavnicima “neliberalne demokratije”.
Mora da se brani ono što je vrijedno, a promijeni ono što birači osjećaju kao pogrešno.
Okvir novog društvenog sporazuma – kao javni pokušaj prilagođavanja novoj realnosti Četvrte industrijske revolucije – trebalo bi da bude centralna tema za evropske izbore koji že se održati u maju ove godine.
Zbog napetog stanja u njihovim zemljama na Svjetski ekonomski forum u Davos nisu došli ni predsjednik SAD Tramp ni francuski predsjednik Makron.
Ali, SAD i Francuska bi u svakom slučaju morale da učestvuju kad se radi o traženju rješenja za posljedice Četvrte industrijske revolucije.
Ako se vlade ne budu dovoljno bavile pripremom za budućnost mogle bi da se ostvare naše najveće bojazni u pogledu demokratije.
Potreban je novi društveni sporazum
U ekonomskom svijetu se posebno dive onima koji stvaraju inovacije i oslobađaju se uobičajenih rutina. U politici stvari izgledaju drugačije. Onaj ko u pitanje dovede status kvo, nailazi na nepovjerenje, prije svega zato što mejnstrim-političari imaju poteškoća s tim da povežu inspirativne ideje s prozaičnim činom vladanja.
Primjer ove dileme je najmlađe političko čudo od djeteta, Makron. Na drugoj strani je stalna opasnost od populista koji neumorno pokušavaju da se nanovo pozicioniraju i prošire svoje poruke.
To je kao sa “ruskim ruletom”. Naše demokratske države postaju sve slabije sa svakim novim izborima za koje društveni sporazum neće biti prerađen. Polako ali sigurno mi gubimo odbrambeni sistem koji je u XX stoljeću omogućio tako puno napretka.
Mračne sile aktivno traže proboj. Trenutno su njihovi izgledi za uspjeh još prilično slabi, ali stalno rastu. To je Heraklov zadatak, spojiti korjenite promene i inkluziju – to dvoje bi trebalo biti u srži novog društvenog sporazuma. Premalo je učinjeno kako bi se obnovio ovaj temelj našeg demokratskog poretka.
Nije više dovoljna samodopadljiva ravnodušnost. Svi akteri koji su bili u Davosu i oni političari koji se pripremaju za kandidaturu na izborima za Evropski parlament trebalo bi da uzmu u obzir ista osnovna načela.
Privreda treba da služi društvu
Globalizacija 4.0 ne funkcioniše za svakog. Iako bi ukupne brojke mogle da ukazuju na pozitivan rezultat, kod pomnijeg posmatranja se pokazuje visok stepen heterogenosti. Tako puno govorimo o nejednakosti, ali naši koncepcijski alati su i još uvijek zaslijepljeni načelom prosječnosti: to je paradoks.
Presudno je da se razumije potencijal smetnje takozvanih “gubitnika globalizacije”. Privreda ne funkcioniše nezavisno od politike, bez obzira radilo se o nacionalnom ili globalnom nivou. Ideju da elite mogu da navedu građane da prihvate scenarije koji su zapravo protiv njihovih interesa stvarnost je opovrgla. Privreda mora biti u službi našeg društva. To će biti centralna tema naših demokratija.
Još uvijek vlada zabrinjavajuće ignorisanje budućnosti rada i povezanosti rada sa smislom života.
S obzirom na automatizaciju moramo se pitati: koje alternative postoje za sve one čiji poslovi će vrlo vjerovatno da padnu kao žrtve tog novog tehnološkog razvitka? Kako se možemo pobrinuti za to da za njih i dalje bude mjesta u našem sve više individualiziranom društvu, u kojem se grubo sudi o drugima?
Trebalio bi da prestanemo pripremati ljude za poslove od juče. Ovdje se ne radi o jednoj ili drugoj kvalifikaciji – za 20 godina bi svaka kvalifikacija ionako mogla da bude potpuno zastarjela – nego o njihovoj sposobnosti da prežive tešku situaciju.
Stvaranjem pravih bezbjednosnih mreža trebali bi da ljude ohrabrimo da ulaze u rizike i ponovo ožive svoje sposobnosti inovacije.
Krajnje je vrijeme za korektnu i integrativnu raspravu o finansiranju novog društvenog sporazuma. Nejednakost i finansijsko-politički programi optimiranja postali su teret za demokratiju.
To je potvrđeno na forumima na kojima se sastaju nacionalne i lokalne vlade, koncerni, građani i predstavnici takozvanog “trećeg sektora”, dakle nevladine i neprofitne organizacije.
Prelazak u posleratni modus bio bi koristan: okretanje onom poimanju političke, socijalne i ekonomske dinamike koja je čak i “velike sveštenike” slobodnog tržišta podstakla da progutaju gorku pilulu robustnog socijalnog sistema.
U protivnom će interni problemi naših demokratskih društava samo još zaoštravati globalno utakmicu – a time i zastrašujuću nesigurnost koja nas okružuje
(Deutsche Welle)
