Tokom korona krize naštampano je nekoliko hiljada milijardi dolara, globalni dug je povećan za čak 20.000 milijardi dolara i prvi put je premašio ukupnu svjetsku proizvodnju. Kamate na nove pozajmice su na istorijskom minimumu, vrte se oko nule, baš kao i globalna inflacija. Mogu li, ipak, globalne cijene da porastu? Ima li za inflaciju života i posle smrti?

Bio je ponedjeljak. I bio je 8. mart. A ja sam bila treći razred osnovne škole. Sjećam se još i da je tata nosio kratku kožnu jaknu, plavi pleteni prsluk ispod nje, i sjećam se kako smo se, dok me je držao za ruku, Baćoglavskom ulicom spuštali prema gradu. U centru kuršumlijskog parka bio je crveni kiosk. Umjesto viršli, u njemu se prodavalo cvijeće. I sjećam se kako smo dva puta prodavačici odgovorili sa „Ne, hvala”.

Prvi put kad je pitala hoćemo li ružu, drugi put kad je pitala hoćemo li ukrasni papir. Tražili smo karanfil. Jedan. I tražili smo da nam ga prodavačica zamota u običan bijeli flis papir. I onda je tata, nakon što je zavukao ruku u unutrašnji džep jakne, prebrojao svežanj novčanica i treći put izgovorio „Ne, hvala”.

Sjećam se koliko je tog jutra bio dugačak put do kuće i kako smo ćutali i tata i ja. Kod kuršumlijske gimnazije sreli smo rođaka. I znam da sam tada svog ponosnog oca čula da izgovara rečenicu: „Imaš li na zajam?”. Pozajmio nam je. Ne sjećam se koliko dinara. U kiosk smo stigli na vrijeme. Prije nego što je karanfil ponovo poskupio. I sjećam se samo kako se tog dana učiteljica Danica Čarapić podjednako obradovala crvenom karanfilu u bijelom flis papiru, kao i onim drugim buketima na koje su bile okačene raskošne mašne.

I naravno, bila je 1993. godina.

Inflacija je umrla

Prije nekoliko nedelja londonski Ekonomist, sa zaglavljem crvenim kao karanfil, objavio je naslovnu stranu sa slikom Aleksandra Hamiltona, jednog od „očeva osnivača” SAD, na novčanici od 10 dolara. Na njoj je osvanulo pitanje: Hoće li se inflacija vratiti?

„Ekonomisti vole da se ne slažu, ali će vam skoro svi danas reći da je inflacija mrtva”, početak je Ekonomistovog teksta.

Na svakoj sahrani uvjek ima cvijeća i patetike. Otuda i ova patetična scena s početka teksta zbog koje se tata i ja i danas zacrvenimo kao karanfil.

Inflacija još od krize 2008. godine u svjietu skoro da više nije bila tema, pa su ekonomisti čak smislili novu riječ, i sve češće koriste termin lowflation. Što u bukvalnom prevodu sa engleskog znači „niska inflacija”.

Hiljade milijardi

Ako smo decijenijama od ekonomista slušali da svako štampanje para izaziva inflaciju, kako se dogodilo da se u svijetu uspostavi novi ekonomski poredak u kome više ne važi teorija Miltona Fridmana prema kojoj previše novca u sistemu izaziva rast cijena? Kako to da uprkos činjenici da je od početka korona krize naštampano nekoliko hiljada milijardi dolara to nije uticalo na ubrzanje inflatorne spirale?

Samo u prvoj polovini prošle godine američke Federalne rezerve (Fed) naštampale su 3.000 milijardi dolara, pa je tako ukupna vrijednost bilansa Feda dostigla 7.000 milijardi dolara. Riječ je, dakle o naštampanim parama, a koliko je to veliki novac govori podatak da predstavlja skoro trećinu ukupnog američkog bruto domaćeg proizvoda (21.500 milijardi dolara). Uprkos tome, inflacija u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) na kraju 2020. godine ostala je niska i iznosila svega 0,62 odsto. Što je čak manje nego prethodne 2019. godine, dakle pre štampanja velike količine novca, kada je inflacija iznosila 1,81 odsto.

Uz to, američki Fed naravno nije bila jedina monetarna institucija koja je tokom korona krize vodila ovakvu monetarnu politiku. Kao odgovor ne ekonomsku krizu, to je činila i kineska, ali i Evropska cijentralna banka (ECB). Rezultat takve politike ECB-a je oko 2.000 milijardi odštampanih eura, i to što je novčana masa u eurozoni prošle godine porasla za nešto više od 10 odsto. A inflacija u evrozoni bila je tek nešto malo veća od nule (0,4 odsto, dok je u Njemačkoj međugodišnja inflacija u januaru sa 0,7 povećana na 1,6 odsto.

I štampanje para je privilegija bogatih

Da ne bude zabune, mogućnost da na ovaj način kreiraju novčanu masu ima svega nekoliko cijentralnih banaka u svijetu. Čak je i štampanje para privilegija bogatih.

U Srbiji, na primjer, Narodna banka svako jutro šalje MMF-u saldo sa računa. Fond ima tekući uvid u stanje novca u zemlji. Svaki odštampani dinar mora da ima realnu podlogu u devizama. Primarna novčana masa mora biti potpuno pokrivena deviznim rezervama. Jer, ovakav eksperiment bi zaista izazvao inflaciju. I to smo vidjeli devedesetih. Teorija Miltona Fridmana u Srbiji i malim ekonomijama širom svijeta „radi”. Jer, Srbija više uvozi nego što izvozi, proizvodi u dinarima a zadužuje se u eurima, pa bi to stvorilo šok na strani ponude koji izaziva rast cijena.

Mnogi ekonomisti čak misle da Zapad i eurozona idu putem Japana koji je devedesetih pao u deflaciju, što znači da je inflacija bila ispod nule i od tada se kreatori monetarne i ekonomske politike u Japanu bore da podignu rast cijena. Japanska centralna banka, na primjer, namjerno slabi svoju valutu, kako bi preko rasta cijena pokrenula privredni rast. A Japan je ove krizne godine, naravno, u deflaciji.

Ipak, pitanje je kako ovolika količina viška para koja se pojavila na globalnom nivou nije izazvala rast cijena. Jer, novac koji naštampa ECB stiže širom Evrope, pa i u Srbiju. Bilo preko kredita koje nude banke, bilo preko zaduživanja države.

A cijeli svijet su mere protiv korone prošle godine koštale više od 20.000 milijardi dolara. Toliko je porastao globalni javni dug. Kreatori ekonomske politike su pakete pomoći finansirali novim zaduživanjem ili dodatnim štampanjem novca.

Rezultat je da je ukupan globalni dug dostigao 125 odsto svjetskog bruto domaćeg proizvoda (BDP), odnosno svega što svi građani svijeta i sva svjetska privreda stvore za godinu dana. I rezultat je, opet, da inflacije nema.

U razvijenim ekonomijama inflacija je prošle godine u prosjeku iznosila 0,8 odsto, a u zemljama u razvoju oko pet odsto.

Dug na maksimumu, kamate na minimumu

Zašto činjenica da je globalni dug premašio globalnu proizvodnju kreatorima ekonomske politike širom svijeta ne bora čelo i ne podiže obrve, i skoro da nikoga ne zabrinjava?

Cijeli svijet dužan je 277.000 milijardi dolara, što je znatno više od godišnje globalne proizvodnje. A kamate kojima se ovaj dug servisira i dalje su niske. Ovih dana, na primjer desetogodišnje dužničke papire, Njemačka emituje po kamati od minus 0,45 odsto, Francuska minus 0,22, Holandija minus 0,38, Švajcarska -0,33 odsto. Po negativnoj kamatnoj stopi (što znači da ne moraju da vrate cijelu glavnicu) na međunarodnom finansijskom tržištu zadužuju se još i Slovenija (- 0,06), Slovačka (-0,39), Austrija (-0,26). Zanimljivo je i to da se po kamati nešto malo većoj od nule zadužuju zemlje koje i dalje imaju probleme u budžetu, poput Italije (0,50) ili Grčke (0,79 odsto).

Ako su državna dugovanja u mnogim zemljama širom sveta posle kovida na istorijskom maksimumu, kako to da su kamate na minimumu?

I kako to da je prošle godine indeks američke berze dostigao nove maksimume i to baš u vrijeme kada je više od 100.000 Amerikanaca bilo u kovid bolnicama?

Na sva ova pitanja postoji samo jedan odgovor. Tržište računa na nisku inflaciju.

Njujorška berza je možda najbolji primjer za to. Američko tržište kapitala je, kažu analitičari, bilo vrelo jer se u 2021. godini očekuje snažan ekonomski rast. I to bez inflacije. Međunarodni monetarni fond (MMF), na primjer, za globalnu privredu ove godine prognozira rast od 5,2 odsto. Istovremeno, cijene u cijelom svijetu će ove godine u proseku porasti za 0,9 odsto, očekuje MMF.

I ruže su poskupile

Ali, može li, ipak, inflacija da se povampiri? Novi američki predsjednik Džozef Bajden već je najavio novi program kvantitativnih olakšica od 1.900 milijardi dolara, kako ekonomisti stručno nazivaju štampanje para. Uz to, prognozira se i da će do kraja ove godine bilansi Feda dostići čak 10.000 milijardi dolara, a pre kovid krize bili su na nivou od oko 4.000 milijardi dolara.

Za ovu godinu prognozira se da će inflacija u SAD iznositi 2,24 odsto. Što je, iako nešto više od inflatornog cilja koji gađa Fed (dva odsto) i dalje manje u odnosu na inflaciju iz 2018. godine od 2,44 odsto. Ali ipak predstavlja neko ubrzanje. Uz to i cijena nafte je prvi put poskupila od početka krize i sada dostiže 60 dolara za barel.

Ima ekonomista u Americi koji smatraju da bi Bajdenov finansijski paket mogao da pregrije privredu, prije nego što vakcina omogući uslužnoj industriji da se ponovo otvori. Fed može da dođe u situaciju da pregrijanu američku privredu gasi hladnom vodom. Odnosno povećanjem kamata. A kad Fed poveća kamate, onda se dolarski kapital povlači iz zemalja u razvoju. Jer ulaganje u američke dužničke papire postaje mnogo isplativije.

Tako bivši američki ministar finasija Lari Samers upozorava da ovakve količine para u američku privredu nisu upumpane još od Drugog svjetskog rata i da to može da izazove inflatorni pritisak kakav nismo vidjeli za života.

Jesu li inflatorna očekivanja danas potcijenjena?

Nobelovac Pol Krugman smatra da Lari Samers nije u pravu. „Da, paket pomoći može da dovede do pregrijavanja privrede, ali šta je loše u tome?”, napisao je Krugman na Tviteru i dodao da će to uticati na povećanje privrednog rasta i smanjenje nezaposlenosti. U svojoj kolumni u Njujork tajmsu prije nekoliko dana Krugman navodi i da se opasnost od rasta duga precjenjuje, kao i da javni dug nikada, pa ni sada, nije predstavljao prijetnju za američku naciju.

Ipak, Olivije Blanšar, nekadašnji glavni ekonomista MMF-a ne misli tako. On čak upozorava da zemlje u razvoju, a Srbija je jedna od njih, ne mogu prihvatljivom granicom javnog duga smatrati nivo od 60 odsto BDP-a, već taj prag mora biti niži. Upravo na tom stanovištu u Srbiji je, na primjer, i Pavle Petrović, predsjednik Fiskalnog saveta.

Zanimljivo je još i to da je prošlogodišnji bum za tehničkom opremom izazvao probleme u proizvodnji automobila, računara i pametnih telefona, te da je iznajmljivanje takozvanih „brodova kontejnera” na kojima se roba transportuje, neretko i sklapa, ove godine 180 odsto skuplje nego prošle.

I da, ruže su ovih dana u Evropi su poskupile. U Britaniji su čak skuplje 10 do 15 odsto. Ali bar za to znamo da je jedini krivac praznik Sveti Valentin.

A da li je sve prethodno pobrojano zapravo signal posljednjih inflatornih trzaja? Ili se inflacija polako budi iz kome?

Jesu li inflatorna očekivanja danas potcijenjena? Baš kao i karanfili.

Izvor: RTS / Anica Telesković

Cijeli tekst možete pročitati na Bif.rs