Regional Comprehensive Economic Partnership (RCEP), kako je puni naziv sporazuma o slobodnoj trgovini, obuhvata praktično sve zemlje istočnije od Indije: od Kine i Indonezije pa do Japana, Australije i Novog Zelanda. To je područje na kojem se stvara tridesetak odsto globalnog BDP, što znači 23,17 biliona eura i pokriva gotovo trećinu stanovništva planete.
Poređenja radi, američka zona koja se proteže od Kanade do Meksika obuhvata 28 odsto svjetskog BDP, dok Evropska unija čini nekih 18 odsto, piše Dojče Vele.
Ekonomist Rolf Langhamer, nekadašnji potpredsjednik Instituta za svetsku ekonomiju iz Kila, kaže nam da RCEP nije posebno dubok sporazum, ali da ima pregledna pravila i da se uglavnom tiče proizvodnje. Tu su sad jasna pravila o međusobnoj trgovini, intelektualnom vlasništvu i patentima, internet-prodaji i tržišnoj utakmici, ali nema toliko reči o za mnoge zemlje regiona osjetljivim pitanjima tržišta usluga, posebno finansijskog sektora.
Krojen po kineskoj mjeri?
Langhamer smatra da će taj novi sporazum članicama pomoći u ekonomskom rastu: njime će vremenom nestati oko 90 odsto carina koje se naplaćuju u razmjeni regiona koja je još 2019. bila volumena od 2,3 biliona dolara.
Procena trgovinske službe Ujedinjenih nacija UNCTAD kaže da će se samim stupanjem na snagu ovog sporazuma regionalna razmjena skočiti za 42 milijarde dolara godišnje.
Ali, Langhamer kaže da je sporazum maltene krojen po meri Kine. “RCEP će omogućiti Kini bescarinski pristup ključnim tržištima kao što su Japan i Južna Koreja dok će joj istovremeno osigurati uvoz (sirovina i poluproizvoda) iz zemalja ASEAN-a za njene velike proizvodne kapacitete.”
Jer iako su i Japan i Južna Koreja još od početka učestvovali u privrednom usponu Kine, s druge strane Kina uopšte nema bilateralnih i tek ograničenih trgovinskih sporazuma s tim državama koje su joj treći i peti po veličini trgovinski partneri, piše Dojče Vele.
Šta bi mogao značiti RCEP odlično pokazuje slučaj Indije: i ona je isprva učestvovala u formiranju ove zone slobodne trgovine, ali gotovo u zadnji čas se 2019. povukla jer se uplašila da će njeno tržište biti preplavljeno jeftinim proizvodima iz Kine.
Bogati još bogatiji
Nemački ekonomista nam objašnjava da je i ovo trgovinski sporazum koji, kao što je to i inače, prije svegakoristi onima koji su već sad veliki i ekonomski moćni: utoliko se on isplati i razvijenim zemljama kao što su Japan ili Južna Koreja, ali ostale zemlje su već i po slovu sporazuma ostale kratkih rukava.
“Mnoge zemlje u susjedstvu Kine zavise od redovnog uvoza pirinča ili od izvoza jeftine radne snage, ali u sporazumu nema riječi ni o poljoprivredi, ni o tržištu rada”, objašnjava Langhamer. Najmanje razvijene zemlje Dalekog istoka – Kambodža, Laos, Mjanmar – do sad su imali koristi od trgovine unutar područja ASEAN, ali njega će lako potkopati novi RCEP.
Na primjer, te siromašne zemlje su do sad izvozile u Singapur, ali tamo će ih sada lako potisnuti jedan Japan koji dobja iste trgovinske povlastice kao i one. Još gore: neke manje zemlje su imale bilateralne sporazume s bogatim Japanom ili Južnom Korejom, ali sad su sve jednake na tržištima. To ih može natjerati da spas potraže u razmjeni s državama izvan područja RCEP, ali to će biti dugotrajan i složen proces.
Gdje je Amerika?
RCEP jeste stupio na snagu prvim danom godine, ali zapravo će “potrajati još veoma dugo” dok ne postane realnost, upozorava Luis Kuijis koji je na čelu odjeljenja za Aziju Oksfordskog instituta za ekonomiju. Čak i kad je riječ o carinama, predviđeno je veoma postupno smanjenje nameta da bi tek za dvadeset godina one praktično potpuno nestale.
On najveću prednost ovog sporazuma vidi u jednostavnijim propisima i manje birokratije: već kad je riječ o dokazu o porijeklu robe (rules of origin) kako bi se ostvario povlašćen trgovinski položaj, sad postoji najmanje pet različitih pravila koje traže pojedine države, a ubuduće će postojati samo jedno.
Atlantski savjet u svojoj analizi pak upozorava što u RCEP jesu Australija ili Novi Zeland, ali nisu Sjedinjene Države što će “Pekingu omogućiti da bude odlučujući faktor ekonomskog rasta u čitavom regionu”.
Vašington je već odavno svestan golemog značaja privredne regije Pacifika tako da je bio pristupio drugom trgovinskom sporazumu o kojem se raspravljalo, Transpacifičkom partnerstvu (TPP). No bivši američki predsjednik Trump se 2017. povukao iz tog sporazuma.
Preostale članice TPP-a su pak stvorile još jedan sporazum, takozvani Opsežan i progresivni sporazum za transpacifičko partnerstvo (CPTPP), a i njemu je u septembru odlučila da pristupi i Kina. Doduše samo učešće Pekinga tom sporazumu nipošto nije sigurno, ali će verovatnoća biti veća ako Kina udovolji propisima u regulaciji koje traži i RCEP.
Upravo to i brine stručnjake Atlantskog saveta: “Ako će i Kina sedeti za stolom, tek onda će imati više posljedica što tamo neće biti i Sjedinjene Države.”
(Blic)
