Predsjednik njemačkog sindikata industrije i metalurgije (IG Metall) Jörg Hofmann i čelnica parlamentarne stranke Ljevica (Die Linke) Katja Kipping predlažu u procesu donošenja digitalne strategije Njemačke uvođenje četverodnevne radne nedjelje odnosno 30-satnog radne nedjelje kao puno radno vrijeme i punu platu.
Upozoravaju da je sadašnji model – star decenijama i utemeljen na tome da muškarac radi puno radno vrijeme, a žena se brine o kući i djeci – pregazilo vrijeme i da više nema nikakve veze s realnim životom. U modernom društvu trebamo više vremena za njegu svojih roditelja i drugih starijih osoba, za brigu o djeci, više vremena za kulturu, rekreaciju …, obrazlažu Kipping i Hofmann.
A ovih dana Njemci kreću i s eksperimoentom temeljnog temeljnog ličnog dohotka – više od 100 ljudi dobijaće 1200 eura mjesečno kao poklon, ne moraju ništa raditi, i tako tri godine – cilj je da se vidi hoće li i dalje ostati motivisani za neki posao iako imaju pokrivene osnovne životne troškove.
U nekim zemljama već postoji skraćena radna sedmica, a i u Njemačkoj su se još 90-ih smanjivali radni sati. Mašinbravari su u Njemačkoj već, istina dobrovoljno, imali 28 sati rada nedjeljno uz niža primanja, a i u drugim zemljama Evrope postoje eksperimenti sa smanjivanjem radnog vremena. Taj argument će zasigurno postati odlučujući idućih godina, pogotovo s dolaskom mladih generacija koje će sve više raditi “na daljinu” i koje žele drukčije uskladiti rad i privatni život, piše Večernji list.
Zapravo smanjuje se i broj radnih sati, kako bi što više ljudi moglo raditi. Raditi manje po čovjeku, da bi više ljudi radilo. Uostalom već se od 1995. godine broj radnih sati počeo smanjivati. U Njemačkoj je 1995. bilo 1528 radnih sati godišnje, a 2015. je broj radnih sati godišnje smanjen na 1371 sat. U Španiji je smanjen s 1755 sati na 1691 sat, a u Francuskoj s 1605 sati na 1482 sata. I u Italiji je broj godišnjih radnih sati smanjen, i to s 1856 na 1725, no u Italiji radi se 354 sata više nego u Njemačkoj i 243 sata više nego u Francuskoj gdje je krajem devedesetih uvedena 35-satna radna nedjelja.
Kada je 2017. došao na vlast, Emmanuel Macron okomio se na 35-satnu nedjelju i htio je ukinuti, ali ta radna satnica ušla je preduboko u srž života da ju je gotovo nemoguće izmijeniti. Istina, ima privatnih kompanija koje se ne pridržavaju te satnice i uprkos tome što francuska država godišnje izdvaja oko 12 milijardi eura za one kompanije koje su uvele 35-satnu sedmicu. Premda italijanski zakon dopušta i 48-satnu radnu nedjelju, gotovo nigdje nije duži od 40 sati, a uglavnom je 36-satna radna nedjelja. Slično je i u Španiji, Velikoj Britaniji itd., ali će se i na nivou Evropske unije trebati mijenjati zakoni o radu.
U Holandiji već postoji četverodnevna radna nedjelja s oko 29 radnih sati nedjeljno, dok se u Norveškoj radi 33 sata nedjeljno te se ima 21 dan plaćenog odmora. U Danskoj se radi 33 sata nedjeljno, a u gradskim uredima u Kopenhagenu uveden je 30-satni radni tjedan. U Belgiji se radi 35 sati nedjeljno. U Njemačkoj je 2003. uveden tzv. minirad ili rad s nepunim radnim vremenom za koji se ne dobije više od 450 eura mjesečno, ali kompanije koje ga uvedu dobijaju poreske olakšice. Sada u Njemačkoj ima oko sedam miliona ljudi od 43 miliona zaposlenih koji tako rade.
Digitalizacija smanjuje potrebu za ljudskom radnom snagom, ali se povećava učinak onih koji rade kraće, pa društvo ipak postaje bogatije. Drži se da ne dođe li do promjena u tom pravcu mogu nastati još veće društvene razlike između onih koji rade i imaju visoke plate i nezaposlenih. No, promjena radne satnice neizbježno će donijeti i druge promjene, pa čak i uvođenje temeljne plate, plaćeni nerad.
