U godini kada slavi 80 godina postojanja, ulcinjska Solana živi najteže dane u svojoj blistavoj istoriji. Fabrika je u klasičnom stečaju, 49 zaposlenih štrajkuje od 21. decembra, dugovi se gomilaju, a vlasnici i stečajna uprava astronomskim cijenama na javnim licitacijama tjeraju potencijalne investitore i produbljuju agoniju. Tiho se sve češće pominju katanac i biro, a sve manje berba i proizvodnja.
Radnicima uskoro ističe ugovor i pitanje je da li će im uprava produžiti radni angažman. Početak priprema za berbu se bliži ali uprava još uvijek ne zna da li će je biti. Istovremeno, strateški investitor koga uprava vidi kao jedinog spasioca i dalje je miljama daleko…
Stečajni upravnik Ognjen Jovović kazao je da podržava održavanje poslovnog procesa, ali ga smatra teško održivim „jer se u posljednje vrijeme realizuje na minimumu“.
“To ne omogućava pokrivanje ni minimalnih troškova poslovanja niti stvaranje preduslova za kvalitetniju zaštitu stečajne mase, ali ipak je bolje nego da sve prepustimo stihiji i propadanju”, kazao je Jovović u razgovoru za “Vijesti”.
On je naveo da problem predstavlja i to što je raspoloživa sirovina limitirana, i da prihoda nema ni za redovnu isplatu zarada. Podsjetio je da je fabrika tokom cijelog perioda programiranog stečaja, od 2005. do maja 2011, kada je uveden klasičan stečaj, poslovala sa gubitkom, a takav trend je nastavljen i sada. Osvrćući se na mogućnost organizovanja berbe, nije zračio optimizmom.
[widgets_on_pages id=”Baner”]
Za berbu treba 200.000
“Za pripremu berbe potrebno je oko 200 hiljada eura,što je u ovom momentu za Solanu veliki novac. Uz to, nema jasne vizije iz kojih izvora se može obezbijediti”, kazao je Jovović.
Direktor Otrantkomerca Predrag Popović, koji je jedno vrijeme ispred fonda Moneta bio radno angažovan u fabrici, ocijenio je da je održivost Solane lažna dilema.
“Problem Solane nije pitanje njene održivosti sa ekonomskog aspekta, suština je odluka vlasnika da uz mogući blagoslov države izvrši prenamjenu prostora iz proizvodno-industrijskog u građevinsko”, istakao je Popović, navodeći da je riječ o namjeri kratkoročnog sticanja većeg profita, bez rada, prodajom zemljišta za gradnju stanova i turističkih objekata.
Gazde imaju za kockanje
“Ljudi danas u Crnoj Gori, od kojih zavisi opstanak Solane, imaju dovoljno novca za lično bogastvo, skupe satove i kockarnice, ali zbog ‘svjetske ekonomske krize’ i ‘krize na Kipru’ ne mogu obezbijediti novac za opstanak i razvoj fabrike”, ironičan je Popović.
Prema njegovim riječima, nužno je odrediti realnu cijenu Solane kao proizvodnog pogona.
“Postavlja se pitanje šta je razlog da se za prodaju Solane traži iznos od preko 200 miliona kada je njena zvanična procjena vrijednosti iz 2005. bila 33,5 miliona eura plus dokapitalizacija u iznosu od oko 3,5 miliona eura”, kazao je on, ocijenivši da je u narednih pet godina uz ulaganje od oko pet miliona realno projektovati godišnji profit od oko milion eura.
Direktor Eurofonda Bojša Šotra ponovio je da je ovaj fond u masovnoj vaučerskoj privatizaciji kupio oko 13 odsto kompanije a da je dio vlasništva od 70 odsto došao kupovinom na berzi „potpuno transparentno“.
“U tu kupovinu uloženo je 12,5 miliona eura a ne 800 hiljada, kako se špekuliše u javnosti. Dokazi o kupovinama, broju akcija i cijeni postoje”, naveo je Šotra, navodeći da Eurofond želi da održi rad Solane do dolaska strateškog partnera.
Eurofond želi da gradi
“Solana sama ekonomski ne može da opstane. Treba uključiti u jednom manjem segmentu i turističku ponudu sa marinom, uvesti Bojanu u Port Milenu sa prostorima za Park prirode, proizvodnju rakova i školjki, poljoprivrednu proizvodnju, terene za sport i rekreaciju, kao i za dio smještajnih turističkih kapaciteta, niske gradnje i male stope izgrađenosti”, kazao je Šotra, dodavši da je takav projekat prezentovan na svjetskoj konferenciji u Kataru krajem 2013. godine, te da je pobudio interesovanje velikih svjetskih investitora.
Ljudi od kojih zavisi opstanak Solane imaju za skupe satove i kockarnice, ali ne i za razvoj fabrike, kaže Predrag Popović. (vijesti.me)
