Da je Albert Ajnštajn današnji mladi fizičar, veliko je pitanje da li bi ikada uspio da objavi svoja revolucionarna otkrića, a gotovo je sasvim sigurno da ne bi osvojio Nobelovu nagradu za fiziku. Preovladavajuća politika da se ograničena sredstva za naučna istraživanja raspodijele samo na ona koja nose mali rizik poput ulaganja u obveznice na burzi i činjenica da o tome odlučuju naučnici koji su izgradili karijere na utabanim stazama, predstavljaju rampu za otvoreni um. Zato postoji opasnost da se potencijalni novi Ajnštajni, umjesto nauci, okrenu privatnom sektoru gdje inovacije cvjetaju, upozorava poznati fizičar Avi Leb.
Zamislite da je Albert Ajnštajn rođen početkom ovog vijeka i da je zahvaljujući svom nekonvencionalnom načinu razmišljanja, kao mlad fizičar došao do teorije koja iz korijena mijenja prethodna objašnjenja o prirodi tamne materije, tamne energije i porijekla Velikog praska. Sve to predstavlja u svom prvom radu i pokušava da ga objavi u nekom od prestižnih naučnih publikacija.
Ali niko od sadašnjih urednika referentnih naučnih časopisa neće ni da čuje da publikuje nešto što toliko odudara od vladajućih teorija u fizici, pa još od autora koji je „niko i ništa“ u tom svijetu. Veliko je pitanje da li bi Ajnštajn danas uspio da objavi svoja revolucionarna otkrića, a gotovo je sasvim sigurno da ne bi osvojio Nobelovu nagradu za fiziku, tvrdi Abraham Avi Leb, izraelsko-američki teorijski fizičar, dugogodišnji direktor centra za astrofiziku na Univerzitetu Harvard i rukovodilac projekta Galileo.
Ovaj autor bestselera „Prvi znak inteligentnog života izvan Zemlje“, „Život u svemiru“ i najnovije knjige „Međuzvjezdani“, objavljene prošle godine, u svojoj analizi zašto Albert Ajnštajn danas ne bi mogao da se probije sa svojom revolucionarnom teorijom, žestoko kritikuje učmalost u koju je po njegovom mišljenju upala savremena kosmologija, ali i druge oblasti nauke.
Ne talasaj!
Leb tvrdi da sudije koje u naše vrijeme odlučuju o tome šta je od izučavanja u oblasti astrofizike vrijedno objavljivanja, potencijalnog Ajnštajna bi posavjetovale da mora imati rezultate koji slijede dokazane teorije. Ali prava istina je u tome da oni nikada nisu čuli za mladog fizičara koji im nudi potpuno nov naučni koncept i zato neće da rizikuju. Njihov osnovni kriterijum zasniva se na stavu da je najsigurnije da se neko prvo dokaže na utabanoj stazi, prije nego što „zaljulja čamac“ kako bi prokrčio put ka novom otkriću.
„Objašnjavate urednicima zašto je vaš koncept nov i vrijedan razmatranja, ali oni odbijaju da ga objave i navode da morate da izvedete računarske simulacije koje reprodukuju dokazane ’uspjehe’ standardnog kosmološkog modela, prije nego što preispitaju svoju odluku. Stavio sam navodnike oko pojma uspjesi, jer je standardni model lišen suštinskog znanja o svojim glavnim temeljima. On još uvijek nema vjerodostojna sveobuhvatna objašnjenja o porijeklu Velikog praska ili prirodi tamne materije i tamne energije“, ističe Leb.
U eri računarskih programa koji provjeravaju naučne modele, fizikom i drugim naukama zavladali su praktičari. Kada je dokaz zasnovan na eksperimentu, mjerenju i srednjoj vrijednosti osnova bilo kakvog naučnog promišljanja, prag za originalne ideje postavljen je jako visoko, naročito kada su njihovi autori nepoznati inovatori.
Dodatni problem je u tome što je izučavanje kosmosa postalo naročito privlačno za one sa suludim teorijama o „nastanku svega“. Činjenica je da u javnosti najveću pažnju privlače oni koji nude potpuno besmislene nove modele fizike i zato pokreću Pavlovljev refleks među vodećim naučnicima da automatski odbace svakog ko „izlazi iz okvira“ i razmišlja na neočekivan način, navodi Leb.
Stručnjaci za prošla znanja
Zato je jedan od načina da mladi inovatori makar otškrinu vrata za svoje ideje taj da prilikom pisanja doktorske disertacije sarađuju sa priznatim autoritetima u sadašnjem svijetu fizike. Pored visoko cijenjenog mentora, neophodno je da svoje ideje formulišu koristeći termine koje uobičajeno upotrebljavaju vodeći fizičari.
„Ako imate sreće da uvjerite nekoga od poznatih i priznatih da vam bude mentor i zahvaljujući tome objave vaš rad, nemojte pretjerano da se radujete. Vodeći fizičari će najvjerovatnije ignorisati vaš revolucionarni koncept, jer ne žele da rizikuju. On bi mogao da privuče pažnju nakon jedne ili dvije decenije, kada novi računarski podaci potvrde da vaša teorija obećava. Tada ćete biti pravi srećnik ako se neko sjeti vašeg originalnog naučnog rada, jer je mnogo izvjesnije da će se naučnici koji na osnovu novih podataka budu promovisali revolucionarnu ideju do koje ste vi došli još prije dvije decenije – pozivati isključivo na sebe“, sarkastično zaključuje izraelsko-američki fizičar.
Po njegovim riječima, vodeći praktičari u oblasti fizike nastoje da očuvaju ovakvo stanje u nauci, jer su se dobro prilagodili da u takvom sistemu mogu da napreduju. Oni obezbjeđuju finansijska sredstva za svoju istraživačku grupu u ogromnoj konkurenciji naučnika iz cijelog svijeta, tako što izbjegavaju rizike i predlažu da se poboljšaju već postojeća otkrića. Članovi odbora za dodjelu financijske podrške, koji su svoje karijere uložili u utabane staze, zdušno pozdravljaju ovakve prijedloge, jer na taj način čuvaju sopstvenu poziciju koju su gradili decenijama, kao „stručnjaci“ za prošla znanja.
Naučni portfolio nalik berzi
Zato je neophodno da se inovira sam način financiranja naučnih istraživanja, smatra Leb. On predlaže da se u odbore koji odlučuju o tome uključe i naučnici koji su već dobili sredstva za svoje rizične ideje i uspjeli da ih opravdaju ostvarenim rezultatima. U ovom, novom sistemu, odvajalo bi se više novca u svijetu za inovativne naučne ideje, a odluku o tome kako će se rasporediti ta sredstva donosili bi inovatori, a ne „čuvari već prilično ugasle vatre“. Profesor astronomije ocjenjuje da globalni resursi koji bi se dodjeljivali inovacijama ne bi smjeli da budu manji od 20%, a najvažnije je da ta sredstva kontroliraju naučnici otvorenog uma.
„Astrofizika ima sigurne i rizične teme i zato o njima razmišljam kao o burzi. Postoje teme koje poput obveznica nose mali rizik, one koje slično akcijama nose srednji rizik, i teme visokog rizika nalik tržištu rizičnog kapitala“, poredi Leb i predlaže:
„Najbolji pristup za mlade istraživače je da diversificiraju svoj akademski portfolio, nastojeći da jedan dio svojih istraživanja posvete inovativnim projektima s rizičnim, ali potencijalno visokoprofitabilnim povratom na ulaganja. Prosječna strategija ulaganja kojom se služe današnji postdoktoranti iz astrofizike je 80% „obveznica“, 15% „akcija“ i 5% „rizičnog kapitala“. Umjesto toga preporučujem 50% „obveznica“, 30% „akcija“ i 20% „rizičnog kapitala“ u prosjeku, uz individualne izbore zavisno od okolnosti“.
Novi Ajnštajn će okrenuti leđa nauci
Pablo Pikaso je slikao realistično da bi savladao tradicionalne tehnike, ali kada je stekao samopouzdanje upustio se u novi svijet apstraktnih slika i postao pionir kubističkog pokreta. Ovakva hrabrost je potrebna i savremenoj nauci, u kojoj kreativne ideje sve više zamiru. Umjesto gomilanja rasprava o starogrčkoj filozofiji, filozofi bi trebalo da diskutuju o tome kako stvoriti nova etička i pravna pravila za ublažavanje rizika od novih tehnologija, kao što su vještačka inteligencija i robotika, ocjenjuje profesor sa Harvarda.
Trenutni akademski i državni sistemi financiranja ne podstiču dovoljno inovacije zbog ograničenih resursa i političkog pritiska da se sa tim novcem previše ne reskira. Na to upućuje i nedavno objavljena analiza u časopisu „Nejčer“ pod nazivom „Patenti postaju sve manje inovativni“. Zato, ako se istraživanje u akademskoj zajednici ne restrukturira, ono će postati manje relevantno za budućnost društva.
„To onda nosi opasnost da se potencijalni novi Ajnštajni, umjesto nauci, okrenu privatnom sektoru gdje inovacije cvjetaju“, upozorava Leb i nada se da će naučna zajednica slijediti mudrost, sadržanu u stihovima čuvenog američkog pjesnika Roberta Frosta:
„Dva puta razdvojiše se u šumi, a ja krenuh onim kojim se manje putuje. I to je sve promijenilo“.
Bojana Maričić
Biznis & financije 221, maj 2024.
