Siromašna Gvajana lani je počela da ostvaruje prihode od bogatih naftnih rezervi koje je stavljaju u rang država poput Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata, a sudbina naftnih prihoda ključno je pitanje aktualnih vrućih parlamentarnih izbora i odluke o tome ko bi mogao idućih nekoiko decenija vladati državom.
U moru sitnih i ne baš optimističnih brojki, kojima obiluju prognoze Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) o ekonomskom rastu država i koje bi se uz rastuću prijetnju posljedica globalnog širenja koronavirusa mogle dodatno sniziti, ove godine poprilično odskače jedna od njih. Gvajani, državi na sjeveru Južne Amerike smještenoj između Venezuele, Brazila i Surinama, MMF za 2020. predviđa rast bruto domaćeg proizvoda (BDP) od čak 85,6 posto.
Razlog za ovakva optimistična ekonomska očekivanja je razočaravajuće jednostavan – nafta. Gvajana je prošle godine počela da ostvaruje prihode od proizvodnje nafte iz bogatih priobalnih nalazišta. Količina dokazanih rezervi nafte po stanovniku ovu južnoameričku državu stavlja u rang puno poznatijih proizvođača i izvoznika – Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Svakako, po tom mjerilu Gvajana nadmašuje i Saudijsku Arabiju, a jedina država koja stvarno odskače od ostalih najpoznatijih naftnih proizvođača i izvoznika je Kuvajt.
Zahvaljujući prihodima od crpljenja nafte prosječni BDP po stanovniku bi s 5000 do 2024. godine mogao skočiti na čak 19.000 dolara. Britanski nedjeljnik The Economist prenosi riječi gvajanskog ministra finansija Winstona Jordana koji drži da bi nagli skok prihoda od Gvajane mogao stvoriti državu sličnu Singapuru. Na tom putu leže, očekivano, brojni problemi.
Gvajana uglavnom nije poznata po dobrim vijestima. Država ima treću po visini svjetsku stopu samoubojstava, a u dijaspori zbog emigracije školovanih živi gotovo toliko Gvajanaca koliko i u samoj državi. Otprilike 80 posto ljudi sa završenim fakultetima odlazi u inostranstvo, većina stanovništva živi u niskom obalnom području sklonom poplavama, a gotovo 40 posto građana preživljava uz prihode manje od 5,5 dolara dnevno.
Uzimajući sve to u obzir, vrlo je jasna važnost ovonedjeljnih parlamentarnih izbora. Politička situacija nestabilna je još od 2018., kad je vladi izglasano nepovjerenje, no izbori su odlagani sve do ovog ponedjeljka. U međuvremenu se nisu donosile nikakve važne odluke, a posebno one vezane uz iskorištavanje novca od proizvodnje nafte.
Ulozi su jasni. Opcija koja sada preuzme vlast ima šansu vladati decenijama i kontrolisati znatno bogatstvo. U nedostatku zvaničnih rezultata obije glavne političke struje u četvrtak su proglasile pobjedu. Gvajanska politika najvećim je dijelom podijeljena između dvije strane vezane uz etničke podjele.
S jedne strane se nalazi Partnerstvo za nacionalno jedinstvo – Savez za promjene (APNU-AFC, Partnership for National Unity and Alliance for Change) s podrškom Afrogvajanaca – potomaka afričkih robova stiglih u Gvajanu kad je bila pod holandskom vlašću. S druge se strane nalazi Napredna narodna stranka (PPP, People’s Progressive Party) koja podršku crpi među Indogvajancima, potomcima doseljenih radnika s indijskog potkontinenta kad su područjem Gvajane nakon Holanđana vladali Britanci.
Izborna kampanja vrtjela se oko toga kako iskoristiti prihode od crpljenja nafte, što bi Gvajanu moglo smjestiti među deset najvećih proizvođača u svijetu, prognozira BBC. Već ove godine očekuje se 300 miliona dolara prihoda, značajan iznos za stanovnike. Čelništvo PPP-a smatra da sadašnji zakoni previše ovlaščenja daju ministru finansija i obećali su da će u slučaju pobjede na izborima udaljiti političare od direktonog upravljanja novcem u fondu.
Prema sadašnjem dogovoru, novac od crpljenja nafte trebalo bi da se sliva u Fond nacionalnih resursa (National Resource Fund). U prvim godinama iskorištavanja vlada ne bi smjela iz njega povući više od dvije trećine novca koji se sliva. S rastom iznosa u fondu taj udio će se dalje smanjivati i u Gvajani se nadaju da će ovim mehanizmom uspjeti da izbjegnu rasipanje novca i političko mešetarenje.
Potrošnja novca trebalo bi da prati državnu razvojnu strategiju koja, između ostalog, predviđa razvoj energetike takav da bi do 2040. Gvajana svu energiju stvarala iz čistih i obnovljivih izvora. Dio će se trošiti i na oodbranu od rastućeg nivoa okeana.
Vlasti su se našle na udaru zbog ugovora s ExxonMobilom
Izborna kampanja obilovala je i optužbama da vlasti nisu sklopile odgovarajući sporazum s američkim ExxonMobilom, koji ima licencu za proizvodnju na prvom aktivnom naftnom polju. Prema nekim kritikama, sporazum sklopljen 2016. ide na štetu Gvajane, kojoj bi zbog toga mogli pripasti desetine milijardi dolara manje nego što bi trebalo. Exxon će dio naftnog polja iskorištavati u saradnji s kineskom državnom naftnom kompanijom CNOOC.
U političko-naftnom metežu najveću štetu bi, kao što to obično biva, mogli podnijeti obični građani. Gvajana je dosad ekonomski bila najpoznatija po proizvodnji šećera iz šećerne trske, no prije tri godine državna šećerana otpustila je 7000 zaposlenih i zatvorila četiri farme. Ne uspiju li se Gvajanci izboriti za pravednu i pravilnu podjelu naftnih prihoda, država bi mogla postati još jedan primjer neuspjeha poput susjedne Venezuele ili Nigerije, čija naftna bogatstva služe samo odabranima.
Snove o singapurskom ili norveškom modelu uspješnog upravljanja velikim državnim fondovima neće biti lako ostvariti, a volatilna južnoamerička politika daje sve, samo ne nadu u lako rješenje i još lakšu budućnost. Zalihama crnog zlata usprkos.
(tPortal)
