Ulaganja u obnovu transportne infrastrukture, radikalno smanjenje poreza na dobit kompanija, preispitivanje postojećih i odustajanje od novih sporazuma o slobodnoj trgovini, trebali bi dovesti do ispunjenja ključnog obećanja koje je Donald Tramp dao svojim biračima – povratak proizvodnje i radnih mjesta. No, njegova namjera da sistem koji počiva na preseljenju proizvodnje tamo gdje je radna snaga najjeftinija postavi na glavu, sigurno neće izazvati oduševljenje multinacionalnih kompanija i banaka.
Ekonomska politika novog američkog predsjednika Donalda Trampa, poput njegove vanjske politike, i dalje ostaje nepoznanica, a obećanja političara data u predizbornoj kampanji ne znače uvijek i čvrste naznake novog smjera. Jednostavno, „može da bude, al’ ne mora da znači“. U suštini, ključno obećanje koje Tramp dao svojim biračima svodi se na vraćanje proizvodnje i radnih mjesta u Ameriku. Njegov izborni ekonomski program fokusirao se na smanjenje poreza kako bi se američke kompanije podstakle da hiljade milijardi dolara koji leže na računima širom svijeta ulože u SAD, uz smanjenje šume propisa koji poslovanje u toj zemlji čine suviše komplikovanim i skupim.
Dodatan impuls američkoj ekonomiji i zapošljavanju trebao bi da pruži projekat masovnog ulaganja u infrastrukturu, energetsku ali prije svega saobraćajnu, od puteva, mostova pa do aerodroma, u formi javno privatnog partnerstva, gdje bi država uložila dio novca a ostatak privatni investitori. Prve procjene govore o ulaganju od oko 500 milijardi dolara tokom četiri, pet godina. Iako je cifra na prvi pogled impresivna, to je još uvijek manje od godišnjeg budžeta Pentagona, a dotrajala infrastruktura SAD treba mnogo više novca. I to bi, u tradicionalnoj politici „šargarepe i štapa“, bila „šargarepa“. S druge strane, tu je i „štap“, u vidu prijetnje o uvođenju carine na uvoz proizvoda koje američke kompanije proizvode u Aziji, prije svega Kini, te Meksiku, a plasiraju na američko tržište, što bi značajno smanjilo impresivne profite.
Kako upokojiti TPP
Konkretna Trampova meta postala su dva sporazuma o slobodnoj trgovini, za koje smatra da su u postojećem obliku štetni po SAD i američke radnike. Prvi je Sjeverno-američka zona slobodne trgovine (NAFTA), koja obuhvata SAD, Kanadu i Meksiko i koja je od svoje uspostave devedesetih godina služila kao model za slične sporazume, a drugi je svježe potpisano Trans-pacifičko partnerstvo (TPP).
Trampovi kritičari su njegovu hajku protiv globalizacije i sporazuma o slobodnoj trgovini u startu otpisali kao naivnost i jeftinu demagogiju jer je „globalizacija nepovratna“. Iznenađujuće, nepuna dva dana nakon izbora, i Kanada i Meksiko su požurili da javno iskažu otvorenost za diskusiju i spremnost da se postojeći sporazum NAFTA „unaprijedi“ i „poboljša“, šta god to praktično značilo. Što se tiče drugog sporazuma, TPP, on obuhvata 12 država, koje čine 40 posto svjetske ekonomije, od SAD, Japana, Australije, Kanade, Novog Zelanda, Meksika, Čilea, Malezije, Vijetnama, Singapura, Perua pa do Bruneja. Sporazum je zvanično potpisan u februaru ove godine, nakon višegodišnjih pregovora u tajnosti i daleko od očiju javnosti.
Tramp je obećao da će prvi dan nakon imenovanja povući američki potpis sa TPP i time ga, praktično, sahraniti. I bez Trampa, budućnost ovog sporazuma je bila problematična, jer se i raspoloženje u američkom Kongresu prema ovom sporazumu pod pritiskom javnosti promijenilo, pa je i pored Obaminog potpisa njegova ratifikacija bila više nego upitna.
Da je TPP mrtvorođenče shvatile su i ostale zemlje potpisnice, pa sada tragaju za alternativnim rješenjem, izuzimajući Japan koji se još nada da bi se TPP mogao oživjeti, ali su šanse sve manje. Ironično, iako je TPP prvenstveno bio dizajniran da izoluje Kinu i da azijske zemlje čvršće veže uz SAD, jedina preostala alternativa je kineska verzija regionalnog sporazuma o slobodnoj trgovini. Međutim, TPP je bio puno više od klasičnog sporazuma o slobodnoj trgovini, jer je kroz mehanizam za rješavanje sporova između investitora i država praktično legalizovao nadmoć multinacionalnih kompanija. Kineska alternativa, posebno kada se radi o zaštiti intelektualnog vlasništva farmaceutskih i IT kompanija, te u sektoru usluga, manje je ambiciozna i ograničava se na uklanjanje barijera za klasičnu trgovinu robama.
Za razliku od TPP-a, koji je Tramp u svakoj prilici predstavljao kao katastrofu za američku ekonomiju, sporazum „blizanac“ o slobodnoj trgovini između SAD i EU, Trans-atlantsko trgovinsko i investiciono partnerstvo (TTIP), nije se našao u njegovom fokusu. Razlog je prvenstveno u činjenici da je ovaj sporazum, praktično, umro prirodnom smrću, pri čemu su Evropljani tvrdili da su oni u pregovorima „dali sve, a Amerikanci ništa“. Rezultat je da finalni sporazum nikada nije postignut, iako formalno još nije proglašen propalim.
Odustajanje od već potpisanih i odlaganje zaključivanja novih sporazuma o slobodnoj trgovini, u najboljem slučaju može usporiti seljenje radnih mjesta iz SAD, ali neće značiti automatski obećanu reindustrijalizaciju Amerike. Tramp je toga itekako svjestan, pa je njegov glavni adut smanjenje poreza i administrativne regulative.
Manji porezi u zamjenu za vraćanje proizvodnje
Teoretski, SAD ima jednu od najvećih stopa poreza na dobit kompanija u svijetu, koja se penje i do 35 posto. U praksi, najveće i najprofitabilnije kompanije zahvaljujući rupama u zakonu, praktično, ne plaćaju ništa, već profit ostvaren širom svijeta „skladište“ na računima u off-shore zonama. I sve je legalno. Začkoljica je da kompanije plaćaju porez na ukupnu dobit tek kada te pare unesu u SAD i sve dok su pare vani, sve je po zakonu, a američki budžet bez ovog prihoda.
Ova igra mačke i miša traje decenijama. Kompanije gomilaju keš na ino računima i obično svakih desetak godina aktuelna administracija ponudi rješenje, privremeni „porezni praznik“, gdje se tokom nekoliko mjeseci kompanijama ponudi da unesu pare u SAD, a zauzvrat umjesto pune porezne stope, plate tek nekih 7 do 8 posto poreza.
Tramp nije ni prvi, a vjerovatno ni poslednji američki predsjednik, koji će odigrati ovaj potez na zadovoljstvo svih uključenih. Ono što je novo je da Tramp obećava radikalnu poreznu reformu, gdje bi se porez na dobit kompanija uveliko smanjio permanentno, a ne samo jednokratno, uz ukupno pojednostavljenje čitavog poreznog sistema. U paketu sa smanjenjem poreza, Tramp najavljuje i radikalno kresanje brojnih administrativnih pravila i eliminaciju mnoštva dozvola i odobrenja, što bi trebalo olakšati život kako malim preduzetnicima, tako i velikim kompanijama.
Teoretski, ove mjere bi trebale učiniti privlačnim i profitabilnim vraćanje barem dijela proizvodnje nazad u SAD, jer povećani troškovi radne snage bili bi djelomično kompenzirani nižim porezima. Koliko će ovo uspjeti u praksi, drugo je pitanje. Iako je Trampovo obećanje da će se dio proizvodnje vratiti dočekano sa podsmijehom, pogotovu kada je direktno pozivao Apple da dio svoje proizvodnje mobitela i laptopa vrati u SAD, čini se da Tramp nije pričao baš napamet. Nakon izbora, predstavnici Foxconna, tajvanske kompanije koja proizvodi iPhone za Apple, izjavili su da je Apple zatražio od njih da analiziraju mogućnost pokretanja proizvodnje i u SAD. Gunđajući i mrmljajući nešto „o većim troškovima proizvodnje“, Foxconn je nevoljko prihvatio „prijedlog“ svoje najveće globalne mušterije i počeo ozbiljno raditi na ovom projektu, vjerovatno čekajući da se klijent predomisli.
Trampov plan za ekonomsku obnovu SAD sa fokusom na reindustrijalizaciju i stvaranje novih radnih mjesta, koliko god bio dobar daleko je od realizacije. Bez obzira što predsjednik SAD ima veliku moć, ona nije bezgranična i kada se radi o izmjenama zakona, bez podrške Kongresa malo toga može da promijeni, bez obzira na želju i volju. A tu stvari postaju komplikovane. Naime, Tramp nije političar i, mada je nominalno pobijedio kao kandidat Republikanske stranke, u praksi on i ne uživa baš pretjerano podršku republikanaca u Kongresu. Njegova namjera da sistem koji počiva na preseljenju proizvodnje tamo gdje je radna snaga najjeftinija postavi na glavu, sigurno neće izazvati oduševljenje multinacionalnih kompanija i banaka kojima postojeći sistem savršeno odgovara.
Država još nije odumrla
U konačnom odmjeravanju snaga to neće biti sukob između Trampa i Kongresa, već borba između Trampa i lobista multinacionalnih kompanija, čiji je uticaj na članove Kongresa nemjerljivo veći nego uticaj Predsjednika SAD. Tramp ima podršku osiromašene nekadašnje srednje klase, ali zagovornici status quo imaju podršku ekonomske elite u čijim rukama je koncentrisana enormna ekonomska moć i koji neće tek tako žrtvovati vlastito bogatstvo zarad opšteg dobra.
S druge strane, Trumpov izbor pokazao je da država i izabrani političari na Zapadu ipak imaju na raspolaganju dovoljno instrumenata da obuzdaju multinacionalne kompanije i banke i da zaustave proces masovnog osiromašenja i destrukcije srednje klase. Naravno, ukoliko to žele.
Autor: Dražen Simić
Izvor: Biznis i finansija
