Tenderi Evropske unije niz godina su bili otvoreni i za kompanije iz država s kojima EU nema sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini. Ipak, zbog velikog broja, prvenstveno kineskih kompanija, koje su dobile mnogo ugovora, stav i pristup su se posljednjih nekoliko godina promijenili.
Te kompanije su učestvovale u postupcima javnih nabavki s veoma niskim cijenama, a postojale su sumnje da im u tome pomažu značajne subvencije koje su dobile od svojih država.
Dodatni problem je u tome što su kineski ponuđači imali slobodan pristup tržištu EU, dok je Kina značajno ograničila mogućnost učešća EU ponuđača na svom tržištu kroz mnoge protekcionističke mjere, prenosi Seebiz.
Nakon nekoliko normativnih intervencija, sva pažnja bila je usmjerena na to kako će Sud Evropske unije odlučiti u predmetu C-652/22 nazvanom Kolin, prema turskom ponuđaču koji je podnio tužbu Visokom upravnom sudu Hrvatske.
Vanredni profesor na Pravnom fakultetu, Marko Turudić, za Forbes Hrvatska pojašnjava da je Visoki upravni sud RH podnio zahtjev za prethodni postupak kako bi dobio smjernice Suda Evropske unije o tome mogu li se tokom trajanja postupka javne nabavke podnositi reference koje nisu postojale u originalnoj ponudi.
Ipak, predmet je krenuo potpuno drugim smjerom kada je nezavisni advokat Anthony Collins pred Sudom EU naveo da je zahtjev Visokog upravnog suda nedopustiv. Obrazložio je to činjenicom da Turska, iz koje dolazi kompanija koja je pokrenula postupak pred Visokim upravnim sudom, nema sklopljen sporazum o slobodnoj trgovini s EU.
Prema Collinsu, to znači da kompanija iz Turske ne smije imati pristup tržištu javnih nabavki EU niti zaštitu prava EU.
Sud Evropske unije je u utorak, 22. oktobra, donio presudu u kojoj navodi da je pitanje ko smije učestvovati u postupcima javne nabavke unutar EU isključiva nadležnost EU, a ne država članica. Države članice ne smiju samoinicijativno donositi različite norme.
Turudić, koji je sve detaljno pojasnio na svom blogu, kaže da ponuđači iz trećih zemalja smiju učestvovati u postupcima javnih nabavki u EU dok Evropska unija ne donese opšti propis koji će urediti ovo pitanje. Prema presudi, mogu učestvovati samo ako im naručioci to dozvole, ali pri tome nemaju pravo na pravnu zaštitu prava EU ni nacionalnog prava država članica. Ove restrikcije odnose se samo na one države izvan Evropske unije koje nemaju potpisane trgovinske sporazume s EU.
Drugim riječima, Sud Evropske unije im za sada dopušta učestvovanje, ali im praktično ne pruža nikakvu pravnu zaštitu. Mogu se pozivati jedino na povredu nekih opštih načela.
U praksi to znači da, na primjer, kineski ponuđač koji želi učestvovati u postupku javne nabavke u Hrvatskoj najprije zavisi od toga hoće li mu domaći naručilac uopšte dozvoliti učešće u postupku. Ako mu dozvoli, ali kasnije zaključi da se prema njemu postupa nezakonito, ne može se pozivati na EU niti na većinu nacionalnog prava javnih nabavki kako bi zaštitio svoja prava i interese.
Turudić navodi da se na osnovu toga nameće nekoliko zaključaka i savjeta.
Naručioci ne bi trebalo da prihvataju učestvovanje gospodarskih subjekata iz trećih zemalja u postupcima javnih nabavki jer to donosi previše komplikacija i neizvjesnosti, kaže. Ministarstvo ekonomije i zakonodavac bi odmah trebalo da krenu u integrisanje ove presude u hrvatsko zakonodavstvo o javnim nabavkama, dodaje.
S obzirom na sve okolnosti i značajna ograničenja postupovnih prava, Marko Turudić kaže da, da je na mjestu gospodarskog subjekta iz treće zemlje, nikako ne bi preuzeo rizik učestvovanja u postupku javnih nabavki unutar EU.
