Kratkoročne korekcije, kao i dramatična razdoblja pada na tržištu kapitala izazivaju strah kod ljudi koji su svoju teško stečenu imovinu uložili u dionice i dioničke fondove. Prirodna je reakcija brojnih ulagača na iznenadno potonuće tržišta kapitala smanjiti ili elimisati izloženost s ciljem rezanja daljnjih gubitaka i smirivanja uma.
Koliko god bili bolni, padovi su podsjetnik da na tržištu kapitala oduvijek postoji svojstven rizik. Baš zbog takvih padova dionice su volatilna kategorija ulaganja koja je istorijski i u prosjeku gledajući dobavila uvijek višu stopu prinosa u poređenju s drugom imovinom, poput obveznica i depozita. Stoga ulagači očekuju prinose adekvatne preuzetom riziku. Takva očekivanja ponekad djelimično i neposredno uzrokuju tržišna kolebanja koja se ciklički ponavljaju, a kratkoročni negativni trendovi bivaju sastavni i neizbježni dio dugoročno uzlaznog trenda.
Počevši od 1926. godine, tržište kapitala u SAD-u ostvarilo je pozitivne prinose u 68 od 91 kalendarske godine, što je otprilike rast ostvaren u gotovo tri od svake četiri godine. Budući da je dugoročni trend tržišta pozitivan, jasno je da postoje značajni rizici povezani s nastojanjem da se pogode pravovremeni ulasci na tržište kad ono dotakne dno i pravodobni izlasci s tržišta kad ono dostigne vrhunac. Vjerovatnoća takvog uspješnog, a kratkoročnog tempiranja uvelike je umanjena činjenicom da ulagači koji žele ponovo da postanu dugoročni investitori moraju opet pogoditi pravo vrijeme ulaska na tržište, koje je možda već zamijenilo kratkoročni negativni trend uzlaznim.
Prema dosadašnjim iskustvima i pokazateljima, veći iznos uplata u otvorene investicione fondove pokazuje da su individualni ulagači u prosjeku slabo tempirali, odnosno pogađali najbolje vrijeme izlaska i ponovnog ulaska na berzu. U većini slučajeva individualni ulagači naginju povećavanju izloženosti dionicama neposredno prije velikih rasprodaja te smanjuju svoje pozicije upravo prije naglih uspona. Ovakvo ponašanje malih ulagača uslovljeno je strahom i karakteristično je za sva tržišta. Tako su, na primjer, u SAD-u ulagači alocirali rekordnih 219 milijardi dolara “svježeg” novca u investicione fondove tokom 2000. godine – neposredno u razdoblju nakon kojeg je indeks S&P 500 tokom idućih 12 mjeseci pao 27 posto. Neposredno nakon takve greške, a u iduće dvije godine pada (do 28. februara 2003.), velik dio novca povučen je iz otvorenih dioničkih investicijskih fondova. Sljedećih dvanaest mjeseci pokazalo je da su individualni ulagači ponovo bili u krivu jer je, počevši od navedenog datuma 2003., S&P 500 vratio 35 posto svoje vrijednosti. Velik je broj sličnih podataka koji ukazuju da većina ulagača rasprodaje dionice i udjele dioničkih fondova upravo prije naglog rasta i tačno u vrijeme kada bi trebali najviše da profitiraju imajući visoki procenat dioničkih pozicija.
Pokušaji tempiranja izlaska i ponovnog ulaska na tržište kapitala može biti prilično skup potez, posebno zato što dobar dio prinosa često dolazi grupisan u relativno kratkim razdobljima. Ulagači koji su od 1980-ih do danas propustili samo pet dana s najboljim prinosom (S&P 500) na kraju su imali portfolio koji je vrijedio otprilike 26 posto manje nego portfolio ulagača koji cijelo to razdoblje nisu prodavali svoje pozicije. Nadalje, propuštanje samo 30 najboljih dana u smislu prinosa S&P 500 u razdoblju od 1980. do danas redukovalo bi vrijednost portfolija za otprilike 73 posto u poređenju s portfolijom ulagača koji je svoje pozicije ostavio netaknute.
Neka od najboljih razdoblja za kupovinu dionica su ona tokom kojih prevladava posebno negativan, razočaravajući sentiment i tržišne turbulencije. Od 1926. godine do danas najveći petogo započeo je u maju 1932. godine – usred Velike depresije – kada su dionice u prosijeku donijele 367 posto ulagačima. Drugo najbolje petogodišnje razdoblje po prinosu (kada je tržište raslo 267 posto) počelo je u julu 1982. godine, za vrijeme druge po jačini recesije koja je iznjedrila dvocifrenu stopu nezaposlenosti i kamatnih stopa u SAD-u.
Od 1926. godine do danas, američko je tržište iskusilo 13 većih padova u kojima su indeksi izgubili na vrijednosti više od 20 posto, što znači da je otprilike svakih šest godina uslijedila slična kriza. Vremenski je prosjek negativnog sentimenta na tržištima kapitala tokom prijašnjih recesija nešto manje od dvije godine.
*Tablica prikazuje datume vrhunaca na američkom tržištu, kao i najnižih tačaka te gubitak u procentima koji su ulagači pretrpjeli tokom određenih kriznih razdoblja ovdje izraženih u mjesecima. Takođe, na desnoj strani prikazano je koliki je bio godišnji prinos 12 mjeseci nakon kriznog razdoblja. Taj prinos pokazuje da su ulagači u samo godinu dana nakon kriznog razdoblja većinom mogli nadoknaditi gubitke koji su trajali često 18 i više mjeseci. U prosjeku, ovakve krize traju 21 mjesec, tokom kojih je ostvaren prosječni gubitak od 40 posto, a taj je gubitak djelimično nadoknađen (47 posto) već u idućih 12 mjeseci.
Izvor: Jutarnji.hr
